Sanja IvekovićOsobni rezovi 1982. video u boji, zvuk00:03:28 MMSU-2521
Sanja Iveković (Zagreb, 1949.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970., a već je 1973., zajedno s Daliborom Martinisom, postavila temelje u videoumjetnosti u Hrvatskoj. Od 1972. do 1976. bavila se i grafičkim dizajnom za emisije Televizije Zagreb. Od 1976. posvetila se isključivo videu i performansu, a velik broj svojih videoradova ostvarila je tijekom studijskog boravka u Kanadi 1978. te u razdoblju od 1990. do 1993. godine.
Generacijski je i umjetnički dio Nove umjetničke prakse koja negira ustaljene estetske vrijednosti i teži interaktivnom odnosu s okolinom/publikom. U prvi plan postavlja djelovanje u duhu društvenog aktivizma uporabom medijskog prostora kao jednog od oblika istraživanja i izražavanja, ističući pritom etička ishodišta umjetnosti i umjetničkog rada. U radu se koristi dokumentom, fotografijom, performansom, instalacijom, akcijom i intervencijom u urbanom prostoru. Među prvim je hrvatskim umjetnicama vezanim uz feministički motiviranu umjetničku praksu. Propituje i problematizira položaj žene u suvremenom društvu, pogotovo u svijetu medija, te utjecaj koji umjetno konstruirana društvena predodžba ima na život žene. Često je ishodište njezinih radova ona sama i autorefencijalno postavljanje svoga života unutar teme i konteksta koji istražuje i predstavlja. Svoju feminističku aktivnost zaokružila je i osnivanjem udruge Elektra – ženskog umjetničkog centra u Zagrebu, te angažmanom na Ženskim studijima gdje predaje od 1994. godine.
U svome radu Sanja Iveković bilježi brojna izlaganja na svim značajnijim svjetskim događanjima suvremene umjetničke prakse. Na Documenti je sudjelovala čak četiri puta (1987., 2002., 2007 i 2012.), a predstavila se i na Manifesti u Luxemburgu (1998.) i bijenalu u Istambulu (2007.), dok su je mediji, popraćajući njezinu retrospektivnu izložbu Sweet Violence u Muzeju moderne umjetnosti 2011. najavili kao prvu Hrvaticu u newyorškoj MoMai. Dobila je i nagradu HDLU-a za životno djelo 2012.: Aktivistica, feministica, performerica i video pionirka, Iveković je umjetnica koja, kako sama kaže, 'ne isporučuje odgovore, već postavlja pitanja', pokušavajući učiniti vidljivima goruće društvene probleme kao što su nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos ljudi prema politici, seksualnosti i prema rodnoj ravnopravnosti*, rekla je članica odbora za nagrade Ljiljana Mihaljević obrazlažući nagradu.
Osobni rezovi jedan su od radova koje je Sanja Iveković predstavila 1982. na jugoslavenskoj nacionalnoj televiziji TV Zagreb u emisiji 3, 2, 1 – Akcija!. U radu se autorica postavlja ispred kamere s prozirnom crnom najlonkom navučenom na glavu i škarama izrezuje rupe na čarapi otkrivajući dio po dio lica do njegova potpuna razotkrivanja. Svaki načinjeni rez popraćen je kratkim prizorom preuzetim iz televizijskog programa Jugoslavenska povijest, emitiranog nakon Titove smrti 1980. godine. Naizmjeničnim nizanjem preuzetih snimki nacionalne propagande s prizorima zarezivanja najlonke, umjetnica ističe dualnost: značenje kolektivnog određuje pojedinačno iskustvo unutar ukupnoga društvenog događaja. Povijesni događaji neodvojivi su od osobnih i pojedinačnih, svakim rezom na čarapi oslobađa se osobnost, a sa svakim televizijskim isječkom otvara se mogućnost novoga medijskog utjecaja i manipulacije. Osobni rezovi osmišljeni su po uzoru na televizijski dokumentarni film u kojem se povijest prikazuje kao isprekidani zapis. Služeći se medijskim prostorom umjetnica rekonstruira propagandni sadržaj primjenjujući doslovno rez (cut) kao podsjetnik na strategiju montažiranja i prekrajanja povijesti.
*http://www.libela.org/vijesti/3218-sanji-ivekovic-nagrada-za-zivotno-djelo/
(D.Z.)