Vjekoslav Vojo Radoičić (Požega, 10. studenog 1930. – Rijeka, 15. srpnja 2017.) poznati je riječki umjetnik, te je nezaobilazna figura u hrvatskoj likovnoj umjetnosti druge polovice 20. stoljeća. Radovi Radoičića izloženi su na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, a njegova djela prepoznajemo u brojnim ilustracijama i karikaturama, knjigama i scenografijama, te u raznim javnim prostorima, interijerima, trodimenzionalnim objektima, instalacijama i skulpturama. Proučimo li njegova najranija djela i usporedimo li ih sa slikama i objektima koje je stvarao pred kraj života, možemo zaključiti da je od samog početka imao podudarajuća nadahnuća i načine oblikovanja. Najčešće teme njegovih djela bili su prikazi imaginarnih, nadrealnih i morskih prostora i objekata, dok je od motiva koristio biljne i cvjetne motive, motive kuća, čamaca i mornara, do panoramskih krajolika koje karakteriziraju sustavne deformacije, mekoća oblika i izrazita jasnoća kontura. Stil mu se temeljio na bogatom crtežu i živim bojama, a uz elemente dječjeg stvaralaštva i tekstualne poruke, često je koristi i tehniku kolaža.

Radoičićeve skulpture uglavnom su izrađene od metala ili drva koje je zatim oslikao akrilnim bojama, te se upravo tako u kontekstu upotrebe materijala i tehnike izdvaja djelo Glava (autoportret) iz 1982. godine. Skulptura se izdvaja iz razloga što je jedno od rijetkih, a možda i jedina skulptura koju je autor napravio koristeći tehniku kaširanja i plastificiranja. U skulpturi Glava uočavamo mušku figuru glave. Osim što nam je tema djela precizirana u samom naslovu kao umjetnikov autoportret, autor je plavom bojom na prednjem donjem dijelu brade skulpture potpisao ''ovo je jedan moj autoportret za vrijeme leta 1982''. Iako njegove figure, pa tako i ovaj autoportret, nisu odrazi realnih stanja, već su samo tematski znakovi svakidašnjeg viđenja, Radoičić se na skulpturi Glava poigrava tekstualnim porukama i ilustracijama koje se odnose na individualne karakteristike njegova lica (''moj krivi nos''), njegove trenutne misli, suprugu Zlatu i kći Vlastu. Kao i u ostalom njegovom umjetničkom radu, iako je ovdje to manje prisutno zbog žućkastog kaširanog i plastificiranog papira, boje koje koristi pri pisanju i ilustriranju su vedre, zaigrane i žive boje. Dovoljan je samo pogled na njegovo djelo kako bi osjetili posebnost, svježinu boja i slobodu njegova duha.