Marijan Crtalić
Jebanje i kajanje
2001.
dvokanalni video u boji, zvuk, petlja
00:05:29 / 00:05:27
dimenzije postava promjenjive
MMSU-4506 (1-2)
Marijan Crtalić (Sisak, 1968.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1992. godine. Nakon studija izražava se u mediju slikarstva, no potom se sve više bavi performansom, fotografijom, instalacijama, ambijentom i videom. Od 2008. radi na višegodišnjem projektu Nevidljivi Sisak – Fenomen Željezara čiji je cilj rehabilitacija kulturne baštine grada Siska, a s kojim se profilirao kao jedan od vodećih predstavnika socijalno angažirane umjetnosti u Hrvatskoj i za koji je dobio T-HT@MSU nagradu (Zagreb, 2010.)
Radovi su mu autoreferencijalnog karaktera. Vlastiti lik shvaća kao kalup kojim se može projicirati bilo čiji interes za osvješćivanje univerzalnih problema i izgraditi komunikaciju na relaciji ja – ja, ja – drugi i drugi – drugi.

Jebanje i kajanje (2001.) dvokanalna je videoinstalacija koja se sastoji od dva televizijska ekrana okrenuta jedan prema drugome, na kojima je prikazan snimak doprsja Crtalića. Na jednom ekranu mu je preko lica natpis jebanje, a na drugom kajanje. U snimci jebanje Crtalić prostači i vrijeđa (samoga sebe), a u snimci kajanje se ispričava (samome sebi). Ovaj rad se nastavlja na poetiku Crtalićevih radova s početka 2000-ih, kao što je primjerice videoinstalacija Moj život (2000.) u kojoj je protagonist sam umjetnik. Takav oblik samosnimanja, odnosno performansa za kameru bio je karakterističan za videoumjetnost nastalu na međunarodnoj sceni sedamdesetih godina 20. stoljeća, te kasnije ostaje prisutan u različitim oblicima, primjerice kod naših umjetnika rođenih krajem 60-ih, odnosno početkom 70-ih godina.*
U radu Jebanje i kajanje umjetnik uvodi element dvojnika preko kojega se bavi svojim psihološkim stanjima, pitanjem bipolarnosti vlastitoga identiteta preko odnosa muškog i ženskog spola. Diskurs je sveden na psovke ili površne isprike, tako da se nikad ne postiže uspješan dijalog (sa samim sobom), niti taj „vrijeđajuće-ispričavajući“ razgovor nekamo vodi. Dijalog ostaje površinski, svodeći se na sušto katarzično mantranje. Apsurdnost same te situacije Crtalićevu umjetničku praksu dovodi do neke vrste egzistencijalnog performansa unutar kojega su radovi temeljeni na nagonu za pretjerivanjem, oniričkim iracionalnim, fantazmogorijskim pomakom, skliznućem u opskurno.**
Rad Jebanje i kajanje dobio je nagradu AICA-e na 36. zagrebačkom salonu (2002.)

*Tihomir Milovac, Paradoks nevidljivosti, iz kataloga INSERT – Retrospektiva hrvatske videoumjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2008.
**Silva Tkalčić, Samoaktualizacija i imanentna suvremenost video medija, iz kataloga INSERT – Retrospektiva hrvatske videoumjetnosti, Muzej suvremene umjetnosti, Zagreb, 2008.

(N. L.)