Dalibor Martinis
Stormtellers
1997.
zvučni zapis, elektirčna instalacija, drvo, voda, metal
dimenzije postava promjenjive
MMSU-1921
Dalibor Martinis (Zagreb, 1947.), jedna od najvažnijih pojava u hrvatskoj multimedijalnoj umjetnosti, diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Videom se počinje baviti ranih sedamdesetih godina i ubrzo se izgrađuje i prepoznaje na svjetskoj sceni medijske umjetnosti i novih tehnologija. Neistražene mogućnosti novoga medija pružaju radikalnu priliku za odašiljanje poruka, često obojenih kritičkim predznakom, ali i vizualno propitivanje raznih, tada aktualnih, fenomena i pojava u području psihoanalize, strukturalizma, feminizma i dekonstrukcije. U 44 godine formalnog djelovanja ostvario je zavidna postignuća u umjetnosti, ali i u širem smislu svoga društveno prepoznatljivog aktivizma. Sudjelovao je na mnogobrojnim međunarodnim izložbama kao što su bijenala u Veneciji, Sao Paolu, Solunu, Kairu i Kwangju, Dokumenti u Kasselu te na mnogim filmskim i videofestivalima od Berlina i Tokyja do Montreala i Locarna. Dobitnik je međunarodnih nagrada: Tokyo Video festivala 1984., u Locarnu 1984., na Alpe Adria filmskom festivalu 1996. te nagrada grada Zagreba 1998. i T-HT-a 2012. godine. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu predavao je 1986. i 1987. video. Trenutačno predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Radovi mu se danas nalaze u najuglednijim svjetskim zbirkama i čuvaju u MOMA-i, Muzeju suvremene umjetnosti u Tokyju, u Ottawi, Zagrebu, Amsterdamu i Zürichu. U Zbirci medijske umjetnosti, filma i videa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci četiri su njegova rada: dva videa nastala u suradnji sa Sanjom Iveković – TV-Timer iz 1973. i No End iz 1983. te dvije instalacije – Stromtellers iz 1997. i Membrana Tympani iz 1995. godine.
Zvučna instalacija Stromtellers sastoji se od četiri zvučnika koji se nalaze na drvenim stolovima u nizu ispod upaljenih stolnih svjetiljki. Zvučnici su postavljeni s membranom prema gore, poput tanjura, i ispunjeni vodom. Kako snimka reproducira glas umjetnika, vibracija koju stvara membrana zvučnika pretvara se u valove na površini vode kojom je zvučnik ispunjen. Sa svakog zvučnika čuje se drugačiji zvuk: prvi zvučni snimak proizvodi zvuk grgljanja vode; na drugom kanalu izgovara halo, halo… halo, kao da odgovara na telefonski poziv; na trećem najavljuje pravljenje valova Sada pravim valove… sada ne…; na četvrtom kašlje. Svjetlom se, kao sastavnim dijelom četverokanalnoga zvučnog rada, koristi kao pomoćnim sredstvom kako bi rad učinio vidljivim.
Naslov zvučne instalacije Stormtellers objašnjava konstituciju samoga rada koji iščitamo u trenutku povezivanja naslova i onoga što vidimo: kroz zvučnike ispunjene vodom provodi se zvučni zapis čije vibracije na površini vode stvaraju valove. Autor se na humorističan način poigrao idejom kreatora – samouvjerenog homo fabera, u obliku zvučne kakofonije kojom najavljuje pogrešku, nesavršenost, nesporazum i besmisao kao sastavni dio života. Glasovne promjene koje prenesene na membrane zvučnika različito mreškaju površinu vode, neposredan su dokaz o promjenjivosti fizičke stvarnosti putem elektronskih impulsa te se može promatrati odnos između značenja izgovorenih riječi i oblika valova. Stormtellers je dio ciklusa instalacija Observatorium, kojima je Martinis predstavljao Hrvatsku na 97. venecijanskom bijenalu 1997. u organizaciji Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci. Prema Martinisovim riječima, Observatorium čini ciklus djela koja su grupirana oko ideje da je elektronska slika dio fizičkog svijeta. Fizičko i metafizičko, prostorno i narativno, umjetno i prirodno – ti pojmovi nisu suprotnosti nego koegzistentni dijelovi istoga svijeta.*
*Berislav Valušek, Od prostora do vremena, iz kataloga MARTINIS: OBSERVATORIUM, Moderna galerija, Rijeka, 1997.
(D.Z.)