Aleksandar SrnecKompozicija U-P-141953. ulje, platno743 x 685 mmMMSU-1874
Aleksandar Srnec (Zagreb, 1924. – Zagreb, 2010.) upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1943. godine koju napušta nakon 1949., ali ostaje i dalje vrlo aktivan na području likovne umjetnosti i rada na opremanju jugoslavenskih izložbi i paviljona na sajmovima u zemlji i inozemstvu. S Ivanom Piceljem i Božidarom Rašicom 1951. godine osniva grupu Exat 51 koja djeluje u dominantnoj klimi socijalističkog realizma. Osnovni program grupe bio je zalaganje za legitimnost apstraktne umjetnosti, te za jednaku vrijednost ''čiste'' i ''primijenjene'' umjetnosti, odnosno za sintezu svih likovnih umjetnosti. Kao član grupe sudjelovao je 1953. na prvim izložbama apstraktne umjetnosti u javnim prostorima u tadašnjoj Jugoslaviji. Pored domaćih izlaganja predstavio se i u inozemstvu: Salon des Réalités Nouvelles (1952.) i Galerija Denise René (1959.) u Parizu, Drian Gallery (1960. i 1961.) u Londonu.
Djelovanje u grupi Exat 51 ostavilo je dubok pečat na Srnecovo stvaralaštvo, te najavilo novo vrijeme hrvatske suvremene umjetnosti. Godine 1950. nastaje apstraktni crtež X2 -6 (Linije)*, ključno djelo za razvojni put umjetničkog Srnecova stvaralaštva. Dvodimenzionalnu igru linija 1953. godine prenosi u trodimenzionalno tijelo objekta nazvanog Prostorni modulator, a oko 1956. počinje eksperimentirati s pokretnim skulpturama i reljefima. Prve reljefe u bojanom drvu izrađuje krajem pedesetih godina prošlog stoljeća te ubrzo prelazi na izvedbu u aluminiju, metalu i pleksiglasu.
Iskustvo rada u mediju filma potaknut će Srneca na ispitivanje mogućnosti svjetla u pokretu te se od 1962. posvećuje luminokinetičkim istraživanjima. Ambijent predstavlja prvi luminokinetički objekt u hrvatskoj umjetnosti.
U sklopu međunarodnog pokreta Nove tendencije osnovanog u Zagrebu 1961. godine, sudjeluje na izložbama Nove tendencije 2 (1963.) i Nove tendencije 5 (1973.) kao i na nizu izložbi konstruktivističke umjetnosti u svijetu. Bio je predstavnik suvremene jugoslavenske umjetnost na 34. bijenalu u Veneciji gdje prikazuje kinetičke multiple, izvedene u pleksiglasu i pokrenute elektromotorom. Od 1974. do 1977. Srnec stvara kinetičke skulpture u visokopoliranim kovinama, a iz istog su vremena objekti oblika kvadra u čijoj su unutrašnjosti žičane strukture pokrenute elektromotorom.
Od pedesetih do kasnih sedamdesetih Srnec je stvorio iznimno veliki broj ostvarenja u području animiranog filma, grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija. Dobitnik je niza priznanja kao i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo iz područja likovne i primijenjene umjetnosti (1999.).
Muzej moderne i suvremene umjetnosti čuva u nekoliko zbirki radove Aleksandra Srneca, a najznačajniji se nalaze se u Zbirci skulptura, Zbirci crteža i Zbirci slikarstva. Slika Kompozicija U-P-14 je očito nastala u polaznoj ideji crteža X2-6 (Linije), 1950., s kojom je tipološki srodna po osnovnoj konfiguraciji brojnih zakrivljenih linija kojih su mjesta ulaska ili izlaska iz slikovnog polja negdje virtualno daleko izvan materijalne podloge. Podloga je riješena tonskim gradacijama, što prostoru oduzima striktnu dvodimenzionalnost prethodnoga crteža i pridaje dojam fluidne atmosfere, no time ipak ne privodeći ovu sliku u blizinu nepoželjne dodatne sugestije „pejzaža“.**
*http://www.zbirka.mmsu.hr/Predmet/1256/o/1/1/-1/l/2810/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/1
**Ješa Denegri, Povijesno djelo Aleksandra Srneca, iz kataloga Aleksandar Srnec, prisutna odsutnost, Edicija Sudac, Zagreb, 2008.
(D.Z.)