Aleksandar SrnecKompozicija U-P-11951. ulje, platno540 x 650 mmMMSU-1873
Aleksandar Srnec (Zagreb, 1924. – Zagreb, 2010.) upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu 1943. godine koju napušta nakon 1949., ali ostaje i dalje vrlo aktivan na području likovne umjetnosti i rada na opremanju jugoslavenskih izložbi i paviljona na sajmovima u zemlji i inozemstvu. S Ivanom Piceljem i Božidarom Rašicom 1951. godine osniva grupu Exat 51 koja djeluje u dominantnoj klimi socijalističkog realizma. Osnovni program grupe bio je zalaganje za legitimnost apstraktne umjetnosti, te za jednaku vrijednost ''čiste'' i ''primijenjene'' umjetnosti, odnosno za sintezu svih likovnih umjetnosti. Kao član grupe sudjelovao je 1953. na prvim izložbama apstraktne umjetnosti u javnim prostorima u tadašnjoj Jugoslaviji. Pored domaćih izlaganja predstavio se i u inozemstvu: Salon des Réalités Nouvelles (1952.) i Galerija Denise René (1959.) u Parizu, Drian Gallery (1960. i 1961.) u Londonu.
Djelovanje u grupi Exat 51 ostavilo je dubok pečat na Srnecovo stvaralaštvo, te najavilo novo vrijeme hrvatske suvremene umjetnosti. Godine 1950. nastaje apstraktni crtež X2 - 6 (Linije)*, ključno djelo za razvojni put umjetničkog Srnecova stvaralaštva. Dvodimenzionalnu igru linija 1953. godine prenosi u trodimenzionalno tijelo objekta nazvanog Prostorni modulator, a oko 1956. počinje eksperimentirati s pokretnim skulpturama i reljefima. Prve reljefe u bojanom drvu izrađuje krajem pedesetih godina prošlog stoljeća te ubrzo prelazi na izvedbu u aluminiju, metalu i pleksiglasu.
Iskustvo rada u mediju filma potaknut će Srneca na ispitivanje mogućnosti svjetla u pokretu te se od 1962. posvećuje luminokinetičkim istraživanjima. Ambijent predstavlja prvi luminokinetički objekt u hrvatskoj umjetnosti.
U sklopu međunarodnog pokreta Nove tendencije osnovanog u Zagrebu 1961. godine, sudjeluje na izložbama Nove tendencije 2 (1963.) i Nove tendencije 5 (1973.) kao i na nizu izložbi konstruktivističke umjetnosti u svijetu. Bio je predstavnik suvremene jugoslavenske umjetnost na 34. bijenalu u Veneciji gdje prikazuje kinetičke multiple, izvedene u pleksiglasu i pokrenute elektromotorom. Od 1974. do 1977. Srnec stvara kinetičke skulpture u visokopoliranim kovinama, a iz istog su vremena objekti oblika kvadra u čijoj su unutrašnjosti žičane strukture pokrenute elektromotorom.
Od pedesetih do kasnih sedamdesetih Srnec je stvorio iznimno veliki broj ostvarenja u području animiranog filma, grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija. Dobitnik je niza priznanja kao i Nagrade Vladimir Nazor za životno djelo iz područja likovne i primijenjene umjetnosti (1999.).
Muzej moderne i suvremene umjetnosti čuva u nekoliko zbirki radove Aleksandra Srneca, a najznačajniji se nalaze se u Zbirci skulptura, Zbirci crteža i Zbirci slikarstva. Za konačnu verziju slike Kompozicija U-P-1 napravljene uljem na platnu postoje crtež tušem na papiru i tempera iz iste godine. Među ovim djelima zamjećuju se razlike koje su vjerojatno uslijedile zbog umjetnikove nakane da tijekom rada odstupi od izravnoga prijenosa skice u završni stadij slike i prepusti se uvijek iznova procesu koordinacije velikoga broja raznolikih formalnih elemenata. Slika je izlagana na Salon des Réalités Nouvelles u Parizu 1952. i na povijesnoj izložbi Kristl-Picelj-Rašica-Srnec u dvorani Društva arhitekata Hrvatske u Zagrebu u veljači 1953. i u Galeriji Grafičkog kolektiva u Beogradu u travnju iste godine. Ova je slika dokaz da Srnecovo poimanje apstraktne umjetnosti u vrijeme okupljanja skupine Exat 51 nije strogo tipološki geometrijska apstrakcija konstruktivističkog porijekla nego upućuje na moguće referencije ka kasnom Kandinskom i Miròu.**
*http://www.zbirka.mmsu.hr/Predmet/1256/o/1/1/-1/l/2810/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/-1/1
**Ješa Denegri, Povijesno djelo Aleksandra Srneca, iz kataloga Aleksandar Srnec, prisutna odsutnost, Edicija Sudac, Zagreb, 2008.
(D.Z.)