Sanja IvekovićRekonstrukcije 1952.-1976.1976. crno-bijeli video, zvuk00:08:23 MMSU-2515Produkcija: Videotape del Cavallino, Venecija
Sanja Iveković (Zagreb, 1949.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970., a već je 1973., zajedno s Daliborom Martinisom, postavila temelje u videoumjetnosti u Hrvatskoj. Od 1972. do 1976. bavila se i grafičkim dizajnom za emisije Televizije Zagreb. Od 1976. posvetila se isključivo videu i performansu, a velik broj svojih videoradova ostvarila je tijekom studijskog boravka u Kanadi 1978. te u razdoblju od 1990. do 1993. godine.
Generacijski je i umjetnički dio Nove umjetničke prakse koja negira ustaljene estetske vrijednosti i teži interaktivnom odnosu s okolinom/publikom. U prvi plan postavlja djelovanje u duhu društvenog aktivizma uporabom medijskog prostora kao jednog od oblika istraživanja i izražavanja, ističući pritom etička ishodišta umjetnosti i umjetničkog rada. U radu se koristi dokumentom, fotografijom, performansom, instalacijom, akcijom i intervencijom u urbanom prostoru. Među prvim je hrvatskim umjetnicama vezanim uz feministički motiviranu umjetničku praksu. Propituje i problematizira položaj žene u suvremenom društvu, pogotovo u svijetu medija, te utjecaj koji umjetno konstruirana društvena predodžba ima na život žene. Često je ishodište njezinih radova ona sama i autorefencijalno postavljanje svoga života unutar teme i konteksta koji istražuje i predstavlja. Svoju feminističku aktivnost zaokružila je i osnivanjem udruge Elektra – ženskog umjetničkog centra u Zagrebu, te angažmanom na Ženskim studijima gdje predaje od 1994. godine.
U svome radu Sanja Iveković bilježi brojna izlaganja na svim značajnijim svjetskim događanjima suvremene umjetničke prakse. Na Documenti je sudjelovala čak četiri puta (1987., 2002., 2007 i 2012.), a predstavila se i na Manifesti u Luxemburgu (1998.) i bijenalu u Istambulu (2007.), dok su je mediji, popraćajući njezinu retrospektivnu izložbu Sweet Violence u Muzeju moderne umjetnosti 2011. najavili kao prvu Hrvaticu u newyorškoj MoMai. Dobila je i nagradu HDLU-a za životno djelo 2012.: Aktivistica, feministica, performerica i video pionirka, Iveković je umjetnica koja, kako sama kaže, 'ne isporučuje odgovore, već postavlja pitanja', pokušavajući učiniti vidljivima goruće društvene probleme kao što su nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos ljudi prema politici, seksualnosti i prema rodnoj ravnopravnosti*, rekla je članica odbora za nagrade Ljiljana Mihaljević obrazlažući nagradu.
Snimajući prostor svoga odrastanja, Sanja Iveković želi radom Rekonstrukcije 1952.–1976. ponovno izgraditi okolinu svoga djetinjstva. Snima kuhinju u četiri sekvencije, svaku na različitoj visini, što odgovara stupnju autoričine percepcije i zanimanja u različitim životnim dobima. Snimajući izbliza, svaki detalj dobiva određenu vrijednost i potiče na promišljanje. Neuobičajeno kadriranje i snimanje izbliza pruža drugačiju, intimniju perspektivu okoline i ambijenta u kojem je umjetnica odrastala, ali i ističe zatvorenost prostorije, odnosno ženina prirodnog habitata. Od slike djevojčice izvezene tehnikom vezenja na kuhinjskoj krpi do odrasle osobe u kuhinji, pratimo ženu u njezinoj tradicionalnoj ulozi, stereotipnoj poziciji podložnoj za manipuliranje vrijednostima i predodžbama.
*http://www.libela.org/vijesti/3218-sanji-ivekovic-nagrada-za-zivotno-djelo/
(D.Z.)