Josip ButkovićIz ciklusa Plažapredložak za godišnji kalendar Novog lista1987. sitotisak, papir, 5/100475 x 550 mmMMSU-1490Grafika je označena brojem otiska, tehnikom, potpisom i datacijom.
Josip Butković (Rijeka, 1950.) nakon dvogodišnjeg studija u Rijeci diplomirao je na Akademiji za likovne umjetnosti u Novom Sadu 1980., a postdiplomski studij grafike završio je 1983. na Fakultetu za likovne umetnosti u Beogradu. Kao asistent nastavničku karijeru započinje 1981. na Odsjeku za likovne umjetnosti Pedagoškog fakulteta u Rijeci, na kojem će 1997. biti izabran za redovitog profesora, a ujedno i za pročelnika Odsjeka, dok je dvaput bio izabran i za predstojnika Katedre za grafiku (1995.–1997., 2006.–2008.). Uz zvanje redovitog profesora na Akademiji primijenjene umjetnosti u Rijeci,* vanjski je suradnik na Umjetničkog akademiji u Osijeku te mentor na poslijediplomskom studiju Akademije u Ljubljani. Dobitnik je brojnih nacionalnih i međunarodnih priznanja, izlagao je na vodećim izložbama grafičkog medija, od Indonezije do Afrike, Europe i Rusije, i jedan je od istaknutih autora u japanskoj ediciji Suvremena svjetska grafika.
U manje formalnom okruženju i za vrijeme studija aktivan je unutar fluxusovsko-postkonceptualne scene/družine Kastavski krug, redovito posjećuje novosadsku Tribinu mladih, izlaže na beogradskom Oktobarskom salonu i član je Grafičkog kolektiva – to su neki od važnijih biografskih trenutaka u razvoju umjetničke osobnosti Josipa Butkovića. Povratkom u Rijeku, kulturološke točke oko kojih raste mladi umjetnik još su brojnije s događanjem Bijenale mladih Jugoslavije, Međunarodne izložbe crteža i pojavom Novog kvadrata.
Kao iznimna pojava riječke grafike, Josip Butković je u umjetničkom i pedagoškom smislu označio važnu prekretnicu u radu ondašnje visokoškolske ustanove na kojoj je počeo kao asistent. Nošen stvaralačkim i istraživačkim duhom, utjecao je na formiranje velikog broja studenata koji su slijedili praktičnu nastavu dubokog tiska. Zaslužan za opremanje Odsjeka grafičkom prešom značajnih tehničkih karakteristika, omogućio je izvođenje umjetničke grafike na razini koja je zarana prepoznata na bijenalima i trijenalima grafike u regiji. Značajna je i njegova izvaninstitucionalna aktivnost formirana oko majstorske radionice Kalkografski atelje na Sušaku (1997.–2008.) kao prostora za usavršavanje već diplomiranih grafičara koji su na jednomu mjestu dobili logističku, ali i kreativnu snagu iz koje su producirali grafike, grafičke mape, grafičke knjige, bibliofilska izdanja ali i izložbe.
Umjetnički opus Josipa Butkovića usprkos naizgled drastičnim i radikalnim iskoracima i eksperimentima posjeduje izuzetnu dosljednost u odabiru osnovnog izražajnog sredstva, grafike, kao i odabira motiva iz umjetnikova rodnog kraja i neposrednog okoliša.** Grafički jezik usklađen s maštovitom preobrazbom likovnih elemenata i izostankom deskriptivnih obilježja na čvrstim formama oblutaka, istarskih kuća, starih crkvica, stuba, čempresa... odlike su njegovih ranih radova poput ciklusa Kuće i Plaže iz 1987., koji se nalaze u Zbirci grafike.
Prihvaćanje izazova suvremenosti i postkonceptualne umjetničke prakse vidljivo je u knjizi grafika Tribvo honorem in memoriam Ivlio Clovio de Croatia kao svojevrsnom programskom projektu koji je radio sa suradnicima 1997., a iste godine izlaže i na 1. trijenalu grafike u Zagrebu i dobiva nagradu.
U međuvremenu napušta atelje te nove cikluse započinje u suradnji s prirodom, intervenira u prostore pastirske arhitekture krčkog pejzaža istražujući (granice) strukture i teksture grafičkog medija. Mrgari, torovi za ovce, njegov su nov morfološki i ikonografski habitat stvaranja i organiziranja brojnih umjetničkih akcija u kojima pokušava opetovano u istom zadanom prostoru ponavljati slične ili usporedive umjetničke pothvate ne bi li što sretnije uskladio prirodne i grafičke cikluse**. U mrgarskom ateljeu Pinokio ugostio je brojne kolege, a sam je izveo zapažene radove: izrada bakropisa za vrijeme pomrčine sunca i Veli mrgar iz 1999., projekt tiskanja drvoreza na ovčjoj vuni i Nebo u mrgaru iz 2001. godine. Većina projekata rađena je da bi bila predstavljena na nekoj od grafičkih, često tematskih izložbi. Tako je za 3. hrvatski trijenale grafike na temu energije radio spomenuti rad Nebo u mrgaru u kojem su pocinčane ploče ukupne dimenzije 5 x 5 m trebale stajati u mrgaru godinu dana uz intervencije atmosfere i autora, ali su ukradene nakon osam mjeseci.
Umjetničkim eksperimentima pridružio je i galerijske akcije Ne budi lijen i ostavi trag u grafici (Kortil/Rijeka/1999., Umjetnički paviljon/Zagreb/ 2000.) koje se također zasnivaju na uvođenju slučajnosti u umjetničko djelo. Postavljanje podloge na kojoj će posjetitelji ostaviti trag svojih stopala i sudjelovati u stvaranju djela, Josip Butković ponovio je i s projektima Dvorišta I iz 2001. i Obljaj iz 2006., ali ovaj su put tragove ostavljale životinje.
Autorskim, pedagoškim i promotorskim primjerom Butković je, prema riječima Darka Glavana***, ponajviše zaslužan za afirmaciju riječke grafičke škole, ali i za dosljedno uspostavljanje i održavanje razlikovnog koda koji profilira i obogaćuje hrvatsku grafičku scenu****
*Odsjek za likovnu umjetnost s postojećim nastavnim kadrom pri Filozofskom fakultetu u Rijeci bio je temelj za stvaranje Akademije primijenjenih umjetnosti.
**Darko Glavan, Kuće, plaže, redukcija i zumiranje, iz kataloga Josip Butković, Obljaj, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2006.
***Darko Glavan, Josip Butković: Od grafike do nove umjetničke prakse i natrag, HDLU/Grad Rijeka, 2008.
**** Margarita Sveštarov Šimat, Rekompozicija i kontrapunkt, Vijenac, 164, Zagreb, 15. lipnja 2000.
(D.Z.)