Zlatko KutnjakIz ciklusa Stvarnost iza stvarnosti1983.-1984. akrilik, papir727 x 579 mmMMSU-1713
Zlatko Kutnjak (Rijeka, 1950.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija. Za vrijeme studija započinje njegovo akcionističko djelovanje, a prvi performativni čin Umjetnost je – Umjetnost nije (u naslovu je prva riječ prekrižena) izveo je 1978. na riječkom Korzu povodom predstavljanja neformalne umjetničke grupe Kastavski krug. Sljedećih godine započinje suradnju s Podroomom, Grupom šestorice autora i Proširenim medijima iz Zagreba, a surađivao je i u deset brojeva časopisa MAJ 75. Iz tog je razdoblja značajna riječka akcija Bez prisustva ljudi , samostalna izložba Radovi fotokopijom, konceptualne akcije Izgažena umjetnost ispred Studentskog centra u Zagrebu i Malog salona u Rijeci 1978. te revitalizacija Mesničke ulice izvedena 1979. u Zagrebu. Priređuje neformalna (umjetnička) druženja među kojima je Jednodnevna kolonija s greškom 1981. u Mošćeničkoj Dragi, na kojoj su Vlado Martek, Vlasta Delimar, Željko Jerman i Branka Jurejević sve što su toga dana napravili, učinili s greškom, te akcije unutar Likovne radionice Opatija tijekom osamdesetih godina.
S vremenom se sve više okreće ateljeu i razvija vlastiti intelektualni slikarski izraz – angažirano slikarstvo. Stvara niz manifestnih ciklusa, angažiranih oko simboličke analize društvene stvarnosti i kritike ideologije, ali i preispitivanja idioma slikarstva: Mene tu netko zajebava (1981.–1986.), Stvarnost iza stvarnosti (1983.–1984.), Zabranjena fuga (1984.–1987.), Autoportreti (1987.), Ljubav (1987.), Adam i Eva (1987.), Memento mori (1987.–1988.), Rekvijem za Balkan (1991.–1993.), Balkanska demonologija (1993.), Neartikulirano (1995.–1996.), Ples smrti (1996.-1997.), Pompeanci (2004.–2006.) te još jedan ciklus autoportreta Dobar dan tugo (2006.).
Premda je sve manje nastupao, društvena zbivanja s kraja osamdesetih i devedesetih potaknula su ga na nekoliko umjetničkih istupa u javnosti. Sudjeluje 1989. na velikoj skupnoj izložbi Umjetnost za i protiv/Umjetnost – ideologija – politika u Umjetničkoj galeriji u Banjoj Luci i YU dokumenta u Sarajevu, a 1993. uvršten je u selekciju zagrebačke izložbe Nova hrvatska umjetnost. U suradnji s umjetnicima Vladimirom Dodigom Trokutom i Damirom Stojnićem 2004. izvodi niz performansa pod nazivom Albedo, Rubedo, Nigredo i priređuje izložbu crteža Tloris 22 u istarskom gradiću Bale. S MMC Palach iz Rijeke uključuje se 2007. u projekt građanske inicijative Goli otok – novi hrvatski turizam s idejom revitalizacije prostora nekadašnjega zloglasnog zatvora.
Nakon nekoliko samostalnih izlaganja u riječkim izložbenim prostorima koja su objedinjavala pojedine cikluse, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2006. je održana retrospektivna izložba Zlatka Kutnjaka pod nazivom Umjetnost je – umjetnost nije na kojoj su prikazani odabrani radovi iz razdoblja od 1970. do 2006. godine. Za tu je izložbu dobio likovnu nagradu Ivo Kalina za najbolju izložbu na području suvremene umjetnosti održanu tijekom 2006. godine u Rijeci, čime je ujedno postao laureat Nagrade, koju je upravo te godine ustoličio Grad Rijeka. Značenje nagrade to je veće kada se znaju počeci djelovanja Kutnjaka u Rijeci – nemogućnost suradnje s Modernom galerijom i nerazumijevanja njegova rada od nekadašnjeg ravnatelja Borisa Vižintina te često teško ishodovanje dozvola za izvedbu umjetničkog rada na ulicama grada i privođenje od organa reda.*
Zlatko Kutnjak svojevrsna je posebnost hrvatske postkonceptualne scene, posebice tzv. tekstualne prakse koju je inaugurirao sedamdesetih godina, a čiji se utjecaj prepoznaje na brojnim primjerima vezanih za riječku performativnu likovnu, a i glazbenu scenu od osamdesetih nadalje. Kutnjak je slikar. I to, da još jednom naglasim, krajnje subjektivno nastrojen. Slikama ispovijeda, daje, iskazuje vlastito „skriveno“ lice, svoja afektivna stanja, opsesije, misli, komentare zbilje prelomljene u simbolima, a ne neku kolektivno uporabljivu ideologiju. U tome je snaga Kutnjakova umjetničkog „angažmana“.**
Slika Stvarnost iza stvarnosti iz ciklusa križeva i zvijezda u funkciji je izražavanja kritičkog i angažiranog stava spram ideološko-političkih i društvenih kretanja 80-ih godina 20. stoljeća, ali i interpretacija osobnoga Kutnjakova stava prema funkciji umjetnosti i umjetničkom činu, pri čemu prihvaća načela i vokabular avangardnog slikarstva, nadrealizma i supermatizma.
Na uzdužno postavljenoj površini Zlatko Kutnjak gradi umjetnički iskaz uporabom društvenih simbola – zvijezde, križa i crnog pravokutnika. Dok su zvijezda i križ simboli socijalističkog i crkvenog uređenja s političkim konotacijama, crni pravokutnik svojevrstan je citat i potpis Kazimira Maljevića i njegova rada Crni kvadrat iz 1915., s kojim Kutnjak priziva tradiciju avangardne umjetničke prakse.
Grafičko znakovlje križa i zvijezde te crni kvadrat postavljeni su na graduiranu podlogu zemljano crvenog tonaliteta i u funkciji su autorske simboličke interpretacije dok gestualni otisci kista preko crne pozadine otkrivaju slikarsku poetiku autora. Na slikarskoj površini te na plohama zvijezde i križa Kutnjak tamnom bojom pisanim slovima ispisuje nazive gradova i lokacija: Šabac, Plitvička jezera, Čikago, Kikinda. Spajanje riječi i slike najznačajniji je element Kutnjakova umjetničkog izraza, često doveden do apsurda.
Na samome dnu platna oslikana su vrata s otvorom . Vrata kao realitet slikarske plohe funkcioniraju kao svojevrsna vrata percepcije ka simboličko-ideološkom svijetu, ali ujedno suptilno upućuju na nečiji – promatračev, umjetnikov… – drukčiji pogled prema opisanoj stvarnosti. Element vrata ujedno upućuje na Kutnjakovu inspiraciju i štovanje nadrealističke umjetničke ostavštine.
*Suzana Marjanić, Ne/ravnoteže angažiranog akcionizma, Zarez, IX/201
**Branko Cerovac, Iz Kutnjakova kuta ili Očnjak – Umnjak – Kutnjak, iz kataloga Requiem za Balkan 1991.–1993./Neartikulirano 1995.–1996., HDLU, Rijeka, 1996.
(D. Z. / N .E.)