Zlatko KutnjakIz ciklusa Pompeanci (11)(Hrvatski bog Pompeanus)2005.-2006.akrilik, platno1200 x 945 mmMMSU-3464
Zlatko Kutnjak (Rijeka, 1950.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija. Za vrijeme studija započinje njegovo akcionističko djelovanje, a prvi performativni čin Umjetnost je – Umjetnost nije (u naslovu je prva riječ prekrižena) izveo je 1978. na riječkom Korzu povodom predstavljanja neformalne umjetničke grupe Kastavski krug. Sljedećih godine započinje suradnju s Podroomom, Grupom šestorice autora i Proširenim medijima iz Zagreba, a surađivao je i u deset brojeva časopisa MAJ 75. Iz tog je razdoblja značajna riječka akcija Bez prisustva ljudi , samostalna izložba Radovi fotokopijom, konceptualne akcije Izgažena umjetnost ispred Studentskog centra u Zagrebu i Malog salona u Rijeci 1978. te revitalizacija Mesničke ulice izvedena 1979. u Zagrebu. Priređuje neformalna (umjetnička) druženja među kojima je Jednodnevna kolonija s greškom 1981. u Mošćeničkoj Dragi, na kojoj su Vlado Martek, Vlasta Delimar, Željko Jerman i Branka Jurejević sve što su toga dana napravili, učinili s greškom, te akcije unutar Likovne radionice Opatija tijekom osamdesetih godina.
S vremenom se sve više okreće ateljeu i razvija vlastiti intelektualni slikarski izraz – angažirano slikarstvo. Stvara niz manifestnih ciklusa, angažiranih oko simboličke analize društvene stvarnosti i kritike ideologije, ali i preispitivanja idioma slikarstva: Mene tu netko zajebava (1981.–1986.), Stvarnost iza stvarnosti (1983.–1984.), Zabranjena fuga (1984.–1987.), Autoportreti (1987.), Ljubav (1987.), Adam i Eva (1987.), Memento mori (1987.–1988.), Rekvijem za Balkan (1991.–1993.), Balkanska demonologija (1993.), Neartikulirano (1995.–1996.), Ples smrti (1996.-1997.), Pompeanci (2004.–2006.) te još jedan ciklus autoportreta Dobar dan tugo (2006.).
Premda je sve manje nastupao, društvena zbivanja s kraja osamdesetih i devedesetih potaknula su ga na nekoliko umjetničkih istupa u javnosti. Sudjeluje 1989. na velikoj skupnoj izložbi Umjetnost za i protiv/Umjetnost – ideologija – politika u Umjetničkoj galeriji u Banjoj Luci i YU dokumenta u Sarajevu, a 1993. uvršten je u selekciju zagrebačke izložbe Nova hrvatska umjetnost. U suradnji s umjetnicima Vladimirom Dodigom Trokutom i Damirom Stojnićem 2004. izvodi niz performansa pod nazivom Albedo, Rubedo, Nigredo i priređuje izložbu crteža Tloris 22 u istarskom gradiću Bale. S MMC Palach iz Rijeke uključuje se 2007. u projekt građanske inicijative Goli otok – novi hrvatski turizam s idejom revitalizacije prostora nekadašnjega zloglasnog zatvora.
Nakon nekoliko samostalnih izlaganja u riječkim izložbenim prostorima koja su objedinjavala pojedine cikluse, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2006. je održana retrospektivna izložba Zlatka Kutnjaka pod nazivom Umjetnost je – umjetnost nije na kojoj su prikazani odabrani radovi iz razdoblja od 1970. do 2006. godine. Za tu je izložbu dobio likovnu nagradu Ivo Kalina za najbolju izložbu na području suvremene umjetnosti održanu tijekom 2006. godine u Rijeci, čime je ujedno postao laureat Nagrade, koju je upravo te godine ustoličio Grad Rijeka. Značenje nagrade to je veće kada se znaju počeci djelovanja Kutnjaka u Rijeci – nemogućnost suradnje s Modernom galerijom i nerazumijevanja njegova rada od nekadašnjeg ravnatelja Borisa Vižintina te često teško ishodovanje dozvola za izvedbu umjetničkog rada na ulicama grada i privođenje od organa reda.*
Zlatko Kutnjak svojevrsna je posebnost hrvatske postkonceptualne scene, posebice tzv. tekstualne prakse koju je inaugurirao sedamdesetih godina, a čiji se utjecaj prepoznaje na brojnim primjerima vezanih za riječku performativnu likovnu, a i glazbenu scenu od osamdesetih nadalje. Kutnjak je slikar. I to, da još jednom naglasim, krajnje subjektivno nastrojen. Slikama ispovijeda, daje, iskazuje vlastito „skriveno“ lice, svoja afektivna stanja, opsesije, misli, komentare zbilje prelomljene u simbolima, a ne neku kolektivno uporabljivu ideologiju. U tome je snaga Kutnjakova umjetničkog „angažmana“.**
Ciklus akrila na platnu naslovljen Pompeanci, u kojem Kutnjak stvara simbolička slikarska platna kritičkog komentara vladajućih grupacija, rađen je u vremenu od 2004. do 2006. godine. Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Zbirci slikarstva ima 12 platna Pompeanaca, nastalih u zadnjoj godini stvaranja ciklusa, i to četiri verzije plošnih prikaza nasmiješenih figura i simbola.
U Paranoji, Pompeanoji i Pompeancima 6 i 8 naslikana je stilizirana grupa svijetlih figura u frizu na tamnoj pozadini, naglašenih nosova i spolovila, koji su isprepleteni u satirično mačevanje, odnosno spolno općenje, dok je cijela površina platna prekrivena žustrim, linijskim potezima kista oker, smeđeg i sivog kolorita.
U Neopompeanismusu I, II, III, IV, površinama većim od preostalih platna, prikazane su pojedinačne figure u gornjem svijetlom dijelu platna, kod kojih se naglašeni nosovi spajaju s penisom u erekciji i na neki način opće sami sa sobom. U donjem dijelu, na plavoj pozadini, oslikana su dva Pompeanca glavom u profilu, naglašenih očiju i lišeni svake individualne fizičke karakteristike. Između njihovih glava naslikane su ribe i trešnje.
U Pompeancima 9, 10, 11 prikazane su pojedinačne svjetlije stilizirane figure prekrivene linijskim potezima kista na tamnoj pozadini. Za ova tri platna karakterističan je izrazito naglašen nos koji se polukružno nadovezuje na muško spolovilo i tvori jednu cjelinu, dok na jednom primjeru završava čak i u ustima Pompeanca. Spolovilo je ukrašeno raznolikim amblemima, iz stražnjice izlazi crvena ruža, a umjesto šaka Pompeanci imaju karakteristične Kutnjakove ikonografske ambleme.
U Pomepanci 12 i 13 grupirane su figure tamnije, a pozadina je svijetla i cijelo je platno prekriveno žutim, crvenim, sivim i ljubičastim žustrim gestualnim potezima. Prikaz je popraćen i tekstualnim natpisima te brojnim amblemima u funkciji kritičkog osvrta.
Ironijsko-kritičko težište i ozračje, osim stilizacijom pojednostavnjenih, ali emotivno rasterećenih figura naglašenih fizionomija, Kutnjak postiže i manirom gestualnog akcijskoga slikarstva te aplikacijom šablonski izvedenih amblema manjih dimenzija: crvene ruže, kišobrani, brojevi, pribor za jelo, violinski ključevi, glazbene povisilice, ribe, trešnje, svijeće, kemijske formule, romboidi, figure anđela s trubom, crveni čekić te element crveno-bijelih kocka, inače obilježje hrvatskoga vizualnog identiteta.
Na pojedinim platnima satirični prikaz popraćen je i sugestivnim ispisima kojima autorov komentar dobiva još snažniji naboj. Ukrštavanje riječi PARANOJA i POMPEANOJA, nizanje jedne riječi ispod drugei ALIMENTACIJA, POSTKURCOFILIJA, GERONTO-KRACIJA i NADKURCOIDNOST, HRVATSKI BOG POMPEANUS , PENISOIDNA BAJKA O PUTU U RAJ i POSTPENISOIDITET, neka su od dodatnih Kutnjakovih tumačenja društvene stvarnosti koju je, uzevši u obzir i naziv ciklusa, usporedio s bakanalijama u doba vladavine kruha i igara.
Njegov citat koji se odnosi na kulturu rimskoga grada koji je zbrisan s lica zemlje u svega nekoliko sati tijekom kojih su građani umrli od otrovnih plinova iz vulkana, a čiju simboliku izražava kemijskim elementima na prikazima (H₂SO₄), nije slučajna i bez razloga. Njegov Pompeanac možda je zapravo Prijap, antički bog plodnosti, štovan među priprostim ljudima, zaštitnik stoke, voća, vrtova i muških genitalija. Kutnjakov Pompeanac nije jedina analogija s falička kulturom. Možda i njegove ribe spolovilo imaju na glavi ispod škrga, a poznate su kao priapus.
Poruka koju autor oslikava na svojim platnima više je nego očita, ali to nije jedini citat koji Kutnjak razrađuje u svom ciklusu idioma i koji je kontekstualizirao u sučeljavanju s društvenom, antropološkom i civilizacijskom stvarnošću. Pompeanac sa simbolom izdužena crvenog čekića, u impostu bez gravitacije, kretnji koja nema pravac, tjelesnosti koja nema težine, isto je što i Maljevičev Trkač oko 1932. s izduženim crvenim križem koji mu krasi ruku.
Dugačak je popis apostrofiranja simbolike kojom Kutnjak uspoređuje i etiketira današnje društvene vrijednosti. Cijeli ciklus se kritičkim i angažiranim stavom nadovezuje na prethodno Kutnjakovo stvaralaštvo, ukazujući pritom na autorov kontinuitet angažiranog djelovanja i kontinuitet angažiranog slikarstva te na njegov cjelokupan autentični i beskompromisni umjetnički stav.
*Suzana Marjanić, Ne/ravnoteže angažiranog akcionizma, Zarez, IX/201
**Branko Cerovac, Iz Kutnjakova kuta ili Očnjak – Umnjak – Kutnjak, iz kataloga Requiem za Balkan 1991.–1993./Neartikulirano 1995.–1996., HDLU, Rijeka, 1996.
(D.Z./N.E.)