Zvonimir PliskovacPlakat za glazbeni sastav Mrtvi kanal1980-tesitotisak, papir500 x 710 mmMMSU-2346Izdavač: Vjeran pas produkcijaFotograf: Nikica Petković
Kraj sedamdesetih i početak osamdesetih godina obilježen je u glazbi pojavom punka i novoga vala. Ne kaskajući previše za anglosaksonskom glazbenom scenom, novi su žanrovi i na području bivše Jugoslavije brzo naišli na interes glazbenih sastava i slušaoca. Za riječku je scenu bila specifična pojava sastava koji, za razliku od zagrebačkih ili beogradskih grupa, nikada nisu prešli u mekše, novovalne vode, već je njihova karijera bila obilježena kraćim djelovanjem u okviru žešćega punk zvuka. Glazbenu podlogu punka pratila je i specifična estetika koja se mogla pratiti kroz odjevni imidž te grafička rješenja fanzina, plakata i omota ploča. Metodama rezanja i lijepljenja te kopiranja i asembliranja estetika punka je na razini vizualnosti rezonirala sirovi punk zvuk i utjelovljivala uradi sam etos, koji je jednakom demokratičnošću tretirao i glazbenike koji su mogli biti amateri i narav dizajnerskih rješenja, koja su sve češće radili neprofesionalni dizajneri ili su se pak autori s umjetničkom naobrazbom opredjeljivali za namjerno pojednostavljeno i neuredno oblikovanje. Uz odjevne kožne predmete koje je za riječke punk izvođače izrađivao Goran Nemarnik te njegove i fotografije Damira Krizmanića koje su bilježile imidž, stav ili koncertnu aktivnost riječkih bendova, vizualnom identitetu riječkih grupa pridonio je kroz plakatna rješenja i Zvonimir Pliskovac.
Zvonimir Pliskovac (Rijeka, 1952.) je diplomirao povijest umjetnosti i arheologiju na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. U riječkom omladinskom časopisu Val, koji je kao i zagrebački Polet pratio svježa glazbena zbivanja, radio je kao grafički urednik te objavljivao tekstove i (anti)stripove poput Kockice i Bubice. Grafički oblikuje novine, plakate i knjige, a u slikarstvu i skulpturi često propituje odnose plošnosti i prostornosti te geometrijske apstrakcije i ekspresivne gestualnosti.
Na plakatu za Mrtvi kanal fotografija Nikice Petkovića dovedena je do toliko jakog kontrasta, da briše sve nijanse između crnog i bijelog, te poprima kvalitetu grafičkog otiska, s mjestimično potpuno bijelim te saturiranim crnim plohama. Tako dolazi do izražaja vibrantnost reljefnog žbukanog zida u pozadini, pred kojim poziraju članovi sastava. Crnoj i bijeloj boji pridružuje se još jedino plava boja nanesena na stupić te kocku i kuglu koje se nalaze u rukama dvoje članova sastava i skreću pažnju na dinamične poze koje su glazbenici zauzeli.
(K. G.)