Zlatko KutnjakPompeanac na putu za 3. maj1986. akrilik, pakpapir210 x 210 mmMMSU-3317
Zlatko Kutnjak (Rijeka, 1950.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija. Za vrijeme studija započinje njegovo akcionističko djelovanje, a prvi performativni čin Umjetnost je – Umjetnost nije (u naslovu je prva riječ prekrižena) izveo je 1978. na riječkom Korzu povodom predstavljanja neformalne umjetničke grupe Kastavski krug. Sljedećih godine započinje suradnju s Podroomom, Grupom šestorice autora i Proširenim medijima iz Zagreba, a surađivao je i u deset brojeva časopisa MAJ 75. Iz tog je razdoblja značajna riječka akcija Bez prisustva ljudi , samostalna izložba Radovi fotokopijom, konceptualne akcije Izgažena umjetnost ispred Studentskog centra u Zagrebu i Malog salona u Rijeci 1978. te revitalizacija Mesničke ulice izvedena 1979. u Zagrebu. Priređuje neformalna (umjetnička) druženja među kojima je Jednodnevna kolonija s greškom 1981. u Mošćeničkoj Dragi, na kojoj su Vlado Martek, Vlasta Delimar, Željko Jerman i Branka Jurejević sve što su toga dana napravili, učinili s greškom, te akcije unutar Likovne radionice Opatija tijekom osamdesetih godina.
S vremenom se sve više okreće ateljeu i razvija vlastiti intelektualni slikarski izraz – angažirano slikarstvo. Stvara niz manifestnih ciklusa, angažiranih oko simboličke analize društvene stvarnosti i kritike ideologije, ali i preispitivanja idioma slikarstva: Mene tu netko zajebava (1981.–1986.), Stvarnost iza stvarnosti (1983.–1984.), Zabranjena fuga (1984.–1987.), Autoportreti (1987.), Ljubav (1987.), Adam i Eva (1987.), Memento mori (1987.–1988.), Rekvijem za Balkan (1991.–1993.), Balkanska demonologija (1993.), Neartikulirano (1995.–1996.), Ples smrti (1996.-1997.), Pompeanci (2004.–2006.) te još jedan ciklus autoportreta Dobar dan tugo (2006.).
Premda je sve manje nastupao, društvena zbivanja s kraja osamdesetih i devedesetih potaknula su ga na nekoliko umjetničkih istupa u javnosti. Sudjeluje 1989. na velikoj skupnoj izložbi Umjetnost za i protiv/Umjetnost – ideologija – politika u Umjetničkoj galeriji u Banjoj Luci i YU dokumenta u Sarajevu, a 1993. uvršten je u selekciju zagrebačke izložbe Nova hrvatska umjetnost. U suradnji s umjetnicima Vladimirom Dodigom Trokutom i Damirom Stojnićem 2004. izvodi niz performansa pod nazivom Albedo, Rubedo, Nigredo i priređuje izložbu crteža Tloris 22 u istarskom gradiću Bale. S MMC Palach iz Rijeke uključuje se 2007. u projekt građanske inicijative Goli otok – novi hrvatski turizam s idejom revitalizacije prostora nekadašnjega zloglasnog zatvora.
Nakon nekoliko samostalnih izlaganja u riječkim izložbenim prostorima koja su objedinjavala pojedine cikluse, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2006. je održana retrospektivna izložba Zlatka Kutnjaka pod nazivom Umjetnost je – umjetnost nije na kojoj su prikazani odabrani radovi iz razdoblja od 1970. do 2006. godine. Za tu je izložbu dobio likovnu nagradu Ivo Kalina za najbolju izložbu na području suvremene umjetnosti održanu tijekom 2006. godine u Rijeci, čime je ujedno postao laureat Nagrade, koju je upravo te godine ustoličio Grad Rijeka. Značenje nagrade to je veće kada se znaju počeci djelovanja Kutnjaka u Rijeci – nemogućnost suradnje s Modernom galerijom i nerazumijevanja njegova rada od nekadašnjeg ravnatelja Borisa Vižintina te često teško ishodovanje dozvola za izvedbu umjetničkog rada na ulicama grada i privođenje od organa reda.*
Zlatko Kutnjak svojevrsna je posebnost hrvatske postkonceptualne scene, posebice tzv. tekstualne prakse koju je inaugurirao sedamdesetih godina, a čiji se utjecaj prepoznaje na brojnim primjerima vezanih za riječku performativnu likovnu, a i glazbenu scenu od osamdesetih nadalje. Kutnjak je slikar. I to, da još jednom naglasim, krajnje subjektivno nastrojen. Slikama ispovijeda, daje, iskazuje vlastito „skriveno“ lice, svoja afektivna stanja, opsesije, misli, komentare zbilje prelomljene u simbolima, a ne neku kolektivno uporabljivu ideologiju. U tome je snaga Kutnjakova umjetničkog „angažmana“.**
Pompeanac na putu za 3. maj*** rani je rad s kojim je Kutnjak započeo seriju radova na temu spektakularne dekadencije takozvanog postkomunističkog društva**** unutar ciklusa Pompeanci stvaranog od 2004. do 2006. godine. U ovom radu iz 1985. godine monokromna oker-figura u pokretu, naglašena spolovila i nosa, proleterski nastrojeni kasnosocijalistički**** Pompeanc umjesto šaka ima crveni srp, odnosno crveni čekić – kao satiričnu interpretaciju ondašnje simbolike rada i autorski komentar vladajuće ideologije i društvenog uređenja koje je, uzevši u obzir i naziv ciklusa, usporedio s bakanalijama u doba vladavine kruha i igara. Njegov citat koji se odnosi na kulturu rimskoga grada koji je zbrisan s lica zemlje u svega nekoliko sati tijekom kojih su građani umrli od otrovnih plinova iz vulkana, nije slučajna i bez razloga. Njegov Pompeanac možda je zapravo Prijap, antički bog plodnosti, štovan među priprostim ljudima, zaštitnik stoke, voća, vrtova i muških genitalija. Poruka koju autor oslikava na svojim platnima više je nego očita. Analogiju s faličkom kulturom Kutnjak razrađuje u svom ciklusu i kontekstualizira je u sučeljavanju s društvenom, antropološkom i civilizacijskom stvarnošću.
Cijela serija slika Pompeanci ironičnim, kritičkim i angažiranim stavom nadovezuju se na prethodno Kutnjakovo stvaralaštvo, ukazujući pritom i na autorov kontinuitet angažiranog djelovanja i kontinuitet angažiranog slikarstva te na njegov cjelokupan autentični i beskompromisni umjetnički stav.
*Suzana Marjanić, Ne/ravnoteže angažiranog akcionizma, Zarez, IX/201
**Branko Cerovac, Iz Kutnjakova kuta ili Očnjak – Umnjak – Kutnjak, iz kataloga Requiem za Balkan 1991.–1993./Neartikulirano 1995.–1996., HDLU, Rijeka, 1996.
***3. maj naziv je nekad najvećega riječkog brodogradilišta u regiji, koje je ime dobilo po datumu oslobođenja Rijeke od fašističke okupacije 3. svibnja 1945. godine
****Branko Cerovac, Umjetnost je – Umjetnost nije, iz kataloga Zlatko Kutnjak/Odabrani radovi 1970.–2006., MMSU, Rijeka, 2006.
(D.Z./N.E.)