Zlatko KutnjakUmjetnost je - umjetnost nije (Akcija Kastavski krug)1977.-1978. analogna fotografija, fotografski papir, perforiranje, kaširanje, lezonit 1700 x 2400 mmMMSU-2847 (1-4)Fotograf: Ranko Dokmanović
Zlatko Kutnjak (Rijeka, 1950.) diplomirao je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Raula Goldonija. Za vrijeme studija započinje njegovo akcionističko djelovanje, a prvi performativni čin Umjetnost je – Umjetnost nije (u naslovu je prva riječ prekrižena) izveo je 1978. na riječkom Korzu povodom predstavljanja neformalne umjetničke grupe Kastavski krug. Sljedećih godine započinje suradnju s Podroomom, Grupom šestorice autora i Proširenim medijima iz Zagreba, a surađivao je i u deset brojeva časopisa MAJ 75. Iz tog je razdoblja značajna riječka akcija Bez prisustva ljudi , samostalna izložba Radovi fotokopijom, konceptualne akcije Izgažena umjetnost ispred Studentskog centra u Zagrebu i Malog salona u Rijeci 1978. te revitalizacija Mesničke ulice izvedena 1979. u Zagrebu. Priređuje neformalna (umjetnička) druženja među kojima je Jednodnevna kolonija s greškom 1981. u Mošćeničkoj Dragi, na kojoj su Vlado Martek, Vlasta Delimar, Željko Jerman i Branka Jurejević sve što su toga dana napravili, učinili s greškom, te akcije unutar Likovne radionice Opatija tijekom osamdesetih godina.
S vremenom se sve više okreće ateljeu i razvija vlastiti intelektualni slikarski izraz – angažirano slikarstvo. Stvara niz manifestnih ciklusa, angažiranih oko simboličke analize društvene stvarnosti i kritike ideologije, ali i preispitivanja idioma slikarstva: Mene tu netko zajebava (1981.–1986.), Stvarnost iza stvarnosti (1983.–1984.), Zabranjena fuga (1984.–1987.), Autoportreti (1987.), Ljubav (1987.), Adam i Eva (1987.), Memento mori (1987.–1988.), Rekvijem za Balkan (1991.–1993.), Balkanska demonologija (1993.), Neartikulirano (1995.–1996.), Ples smrti (1996.-1997.), Pompeanci (2004.–2006.) te još jedan ciklus autoportreta Dobar dan tugo (2006.).
Premda je sve manje nastupao, društvena zbivanja s kraja osamdesetih i devedesetih potaknula su ga na nekoliko umjetničkih istupa u javnosti. Sudjeluje 1989. na velikoj skupnoj izložbi Umjetnost za i protiv/Umjetnost – ideologija – politika u Umjetničkoj galeriji u Banjoj Luci i YU dokumenta u Sarajevu, a 1993. uvršten je u selekciju zagrebačke izložbe Nova hrvatska umjetnost. U suradnji s umjetnicima Vladimirom Dodigom Trokutom i Damirom Stojnićem 2004. izvodi niz performansa pod nazivom Albedo, Rubedo, Nigredo i priređuje izložbu crteža Tloris 22 u istarskom gradiću Bale. S MMC Palach iz Rijeke uključuje se 2007. u projekt građanske inicijative Goli otok – novi hrvatski turizam s idejom revitalizacije prostora nekadašnjega zloglasnog zatvora.
Nakon nekoliko samostalnih izlaganja u riječkim izložbenim prostorima koja su objedinjavala pojedine cikluse, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2006. je održana retrospektivna izložba Zlatka Kutnjaka pod nazivom Umjetnost je – umjetnost nije na kojoj su prikazani odabrani radovi iz razdoblja od 1970. do 2006. godine. Za tu je izložbu dobio likovnu nagradu Ivo Kalina za najbolju izložbu na području suvremene umjetnosti održanu tijekom 2006. godine u Rijeci, čime je ujedno postao laureat Nagrade, koju je upravo te godine ustoličio Grad Rijeka. Značenje nagrade to je veće kada se znaju počeci djelovanja Kutnjaka u Rijeci – nemogućnost suradnje s Modernom galerijom i nerazumijevanja njegova rada od nekadašnjeg ravnatelja Borisa Vižintina te često teško ishodovanje dozvola za izvedbu umjetničkog rada na ulicama grada i privođenje od organa reda.*
Zlatko Kutnjak svojevrsna je posebnost hrvatske postkonceptualne scene, posebice tzv. tekstualne prakse koju je inaugurirao sedamdesetih godina, a čiji se utjecaj prepoznaje na brojnim primjerima vezanih za riječku performativnu likovnu, a i glazbenu scenu od osamdesetih nadalje. Kutnjak je slikar. I to, da još jednom naglasim, krajnje subjektivno nastrojen. Slikama ispovijeda, daje, iskazuje vlastito „skriveno“ lice, svoja afektivna stanja, opsesije, misli, komentare zbilje prelomljene u simbolima, a ne neku kolektivno uporabljivu ideologiju. U tome je snaga Kutnjakova umjetničkog „angažmana“.**
Umjetnost je – umjetnost nije čine 32 crno-bijele fotografije koje dokumentiraju umjetničku istoimenu akciju Zlatka Kutnjaka izvedenu pred riječkom publikom u večernjim satima kao prvi nastup umjetničkog programa grupe Kastavski krug. Fotografski kadrovi Ranka Dokmanovića dokumentiraju Zlatka Kutnjaka pri izvedbi akcije – performativnog nastupa trganja i lijepljenja ispisanih plakata na prostoru u dužini 30 m te ispisivanja kistom riječi po ulici Kastavski krug. Na jednoj od fotografija može se pročitati naziv događanja – Umjetnost je – umjetnost nije; vidljivo je da je prvi dio naslova Umjetnost prekrižen znakom x, dakle riječ je o postavljanju pitanja – može li se ili ne može umjetnost definirati? Naravno i jasno, umjetnost ne možeš definirati, ali možeš uvijek reći što nije umjetnost,* riječi su kojima Kutnjak obrazlaže svoje teorijsko polazište.
Dokmanović kadriranjem, fokusiranjem krupnih kadrova, hvatanjem najdramatičnijih trenutaka Kutanjakove ekspresije unutarnjeg htijenja i stava, kreira osebujnu seriju fotografija, naglašene autorske senzibilnosti, koja svojim poetskim i stilističkim značajkama nadilazi karakter dokumentarne fotografije. Dramatičnost scene postignuta je krupnim kadrovima razbacanih Kutnjakovih plakata s natpisom akcije, koje Dokmanović koristi radi kreiranja perspektivne kretnje. Na pojedinim fotografijama koristi dugu ekspoziciju svjetla, pri čemu stvara efekt svjetlosnih linijskih kretnji, pojačavajući time dojam scenske dramatičnosti.
Dan nakon akcije, prigodom izložbe Grafike Kutnjak Zlatko – Fotografije Dokmanović Ranko u Galeriji Vincent, Kutnjak je na svim fotografijama odrezao mjesta na kojima su bila lica posjetitelja, negirajući njihovu važnost u svjedočenju događanja i stavljajući ih u krajnu anonimnosti, dakle, nema ljudi. Poruka je transcendentna: ne razumijete i nema vas! * Izrezavši lica, događaj je sačuvan od interpretativnosti i manipulacije, a smišljen čin ukidanja uloge promatrača razrađivat će i u akcijama pod nazivom Bez prisustva ljudi u Rijeci 1978. te u interaktivnoj akciji Izgažena umjetnost u Rijeci 1979., u kojoj publika gazi polegnute plakate postavljene na podu ulaza u izložbeni prostor Malog salona prigodom godišnje izložbe HDLU-a.
Bili su to u Rijeci prvi konceptualistički zasnovani i osmišljeni projekti čiji su počeci paralelni supkulturalnim začecima riječkoga novog vala. Umjetnost je – umjetnost nije značajan je rad koji upućuje na tautološku, spoznajnu i estetsku narav riječke fluxusovsko-postkonceptualne scene unutar Kastavskog kruga. To je i dokument postojanja i djelovanja neformalne umjetničke grupe u kojoj su aktivni Marijan Vejvoda, Ranko Dokmanović, Ivo Kalina, Joso Bernić, Josip Butković, Darko Domović, Mauro Stipanov i Franjo Molnar, čija djelovanja nadilaze lokalne okvire i pridonosi valorizaciji značajnih umjetničkih pojava u Hrvatskoj.
*Suzana Marjanić, Ne/ravnoteže angažiranog akcionizma, Zarez, IX/201, 2007.
**Branko Cerovac, Iz Kutnjakova kuta ili Očnjak – Umnjak – Kutnjak, iz kataloga Requiem za Balkan 1991.–1993./Neartikulirano 1995.–1996., HDLU, Rijeka, 1996.
(D. Z.)