Dalibor Martinis
Membrana tympani
1995.
video u boji, zvuk
01:00:00
drvo, platno, staklo
dimenzije postava promjenjive
MMSU-1941
Dalibor Martinis (Zagreb, 1947.), jedna od najvažnijih pojava u hrvatskoj multimedijalnoj umjetnosti, diplomirao je 1971. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Videom se počinje baviti ranih sedamdesetih godina i ubrzo se izgrađuje i prepoznaje na svjetskoj sceni medijske umjetnosti i novih tehnologija. Neistražene mogućnosti novoga medija pružaju radikalnu priliku za odašiljanje poruka, često obojenih kritičkim predznakom, ali i vizualno propitivanje raznih, tada aktualnih, fenomena i pojava u području psihoanalize, strukturalizma, feminizma i dekonstrukcije. U 44 godine formalnog djelovanja ostvario je zavidna postignuća u umjetnosti, ali i u širem smislu svoga društveno prepoznatljivog aktivizma. Sudjelovao je na mnogobrojnim međunarodnim izložbama kao što su bijenala u Veneciji, Sao Paolu, Solunu, Kairu i Kwangju, Dokumenti u Kasselu te na mnogim filmskim i videofestivalima od Berlina i Tokyja do Montreala i Locarna. Dobitnik je međunarodnih nagrada: Tokyo Video festivala 1984., u Locarnu 1984., na Alpe Adria filmskom festivalu 1996. te nagrada grada Zagreba 1998. i T-HT-a 2012. godine. Na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu predavao je 1986. i 1987. video. Trenutačno predaje na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Radovi mu se danas nalaze u najuglednijim svjetskim zbirkama i čuvaju u MOMA-i, Muzeju suvremene umjetnosti u Tokyju, u Ottawi, Zagrebu, Amsterdamu i Zürichu. U Zbirci medijske umjetnosti, filma i videa Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci četiri su njegova rada: dva videa nastala u suradnji sa Sanjom Iveković – TV-Timer iz 1973. i No End iz 1983. te dvije instalacije – Stromtellers iz 1997. i Membrana Tympani iz 1995. godine.
U mračnoj prostoriji nalik na veću nišu visi veliki bubanj obješen o strop, a pred njim je stolac. Na valjku bubnja pričvršćena je bubnjarska palica koja preko mehanizma motora i poluge svakih nekoliko sekundi udari o napetu kožu bubnja. Na vrhu palice je žaruljica koja se pali i gasi, neovisno o ritmu udarca. Na površini bubnja istovremeno se prikazuje video s detaljem lica zatvorenih usta. Svakih nekoliko sekundi, u nepravilnim razmacima, čeljust se otvara i vide se zubi i čuje krik. Slika se usporeno vrti oko svoje osi tako da se dobro ne razaznaje koja je gornja, a koja donja usna. Vremenski razdvojeni nosioci instalacije – krik, udarac i svjetlo – katkad se dogode u istom trenutku. U radu Membrana tympani Martinis poništava razlike između odsutnog i prisutnog premještajući planove i perspektive. Autor inzistira na nejasnoj granici između stvarnosti i projekcije stvarnosti, približujući se situaciji bliskoj doživljaju prostora u snu.*
*Nada Beroš, Pravi i krivi parovi: Laboratorijske vježbe iz uzajamnosti, iz kataloga MARTINIS: OBSERVATORIUM, Moderna galerija, Rijeka, 1997.
(D.Z.)