Hrvatska slikarica i književnica Jadranka Fatur (Zagreb, 1949.) diplomirala je slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1974., na kojoj predaje od 2004. do umirovljenja 2014. Bila je suradnica Majstorske radionice Krste Hegedušića i Ljube Ivančića (1973.–77.). Fatur žanr fotorealističnog slikarstva prihvaća po završetku umjetničke akademije u vrijeme kada se u SAD-u već etablirala prva generacija hiperrealističkih umjetnika, u Evropi hiperrealizam dosegao svoj vrhunac, a u Hrvatskoj se uz pojave Nove umjetničke prakse uspostavlja interes za primarno i analitičko u umjetnosti. Pojava hiperrealizma smješta se u kraj 60-ih, i početak 70-ih godina 20. st., prema tezi teoretičarke Nataše Lah, naziva ga se  još i postmodernom inačicom realizma. Hiperrealističko slikarstvo Jadranke Fatur danas se prihvaća među najranije pojave hiperrealizma u hrvatskoj umjetnosti, vrlo rano je prepoznato kako u domaćoj, tako i svjetskoj javnosti. Slikarski opus Fatur obuhvaća djela hiperrealističkog slikarstva, nastala gotovo tijekom pet desetljeća djelovanja, u rasponu od sredine sedamdesetih do danas, sa prevladavajućim motivima urbanog života i svakodnevice (motivi tramvaja, autobusa, stanica, telefonske govornice) i morskih pejzaža (pješčane plaže, plavetnila jezera), svakodnevice čovjeka u urbanom i prirodnom pejzažu.

Slika naslovljena Tramvaj br. 2, iz 1973. godine nastaje u vremenu početka suradnje Fatur u majstorskoj radionici Krste Hegedušića (1973. - 1977.), vremena prije završetka akademije, odnosno u periodu nastanka najranijih djela umjetnice.

Slika prikazuje scenu interijera tramvaja, ljudske figure u sjedećem i stajaćem položaju gdje je linija broj 2, sugerirana naslovom slike, realistično označena na tabli tramvaja. Prikazan je stražnji dio vagona tramvaja koja zaprima gotovo čitavu površinu slikarskog platna, pri čemu otvorena kompozicije slike stvara dojam prikaza fotografskog isječka i mogućeg širenja prikaza kadra izvan okvira prostora slikarskog platna.

Dominira uska paleta boja, prevladavajuće sivog tonaliteta koji diktira retoriku slike. Dok je plošnost stjenki tramvaja dana u prevladavajuće sivim tonovima, u unutrašnjosti tramvaja prevladava taman, gotovo crni kolorit. Voluminoznost sive i plošne materije metala i stakla, koja omeđuje kadar interijera, postignuta je iluzionističkim svjetlosnim odbljescima narančaste boje. Riječ je o odsjaju vanjskog što se manifestira u narančastim transparencijama eksterijera na prozorima stakla. Transparencije trenutne svjetlosti naizgled realnog, na stjenkama materije, uvode pomak u prihvaćanju slike kao doslovnog i realnog prikaza. Posebice, što refleksije vanjskog kroz staklene površine i stjenke tramvaja zaprimaju najveću površinu slike. Time se, zapravo, postavlja pitanje što je tema slike, da li figuracija u središtu slike ili transparencije na stjenkama materije? Rekli bi, ipak potonje. Naime, suptilnost fragilnog trenutka svjetlosne igre u kontrastu je s realizmom unutrašnjeg svijeta vagona i figurativnog prikaza u slici. Riječ je u suprotstavljanju unutarnjeg i vanjskog, realističnog i impresionističkog, boje i ne-boje, svakodnevnog i trenutnog.

Realističnost je dodatno dokinuta na personaliziranim, ali zamagljenim licima figura. Ipak, oko promatrača neminovno privlači jedino oštro prikazan portret, u donjem desnom kutu slike, direktno usmjerenog lica i pogleda prema promatraču. U komparaciji s drugim djelima Fatur, primjerice slikom Obitelj u Jakovlju (1985./87), zaključuje se da je riječ o autoportretu slikarice. Također, u jednom od objavljenih intervjua umjetnica je izjavila kako je za studija u Zagrebu često putovala tramvajem broj 2., upravo u vrijeme kada nastaje slika Tramvaj br. 2. Uzevši u obzir da slika nastaje u vrijeme autoričina studiranja, odnosno u vrijeme kada je često putovala tramvajem br. 2, osnažuje se zaključak da je riječ o u slici umetnutom autoportretu slikarice.

Laura Fućak

(Medijacija i kritika, Odsjek za povijest umjetnosti Filozofskog fakulteta u Rijeci)