Dušan DžamonjaSkulptura XV1961. drvo, metal435 x 265 x 235 mmMMSU-935
Dušan Džamonja jedan je od najznačajnijih hrvatskih modernih kipara poslijeratne generacije. O važnosti njegova umjetničkog djelovanja i međunarodnoj afirmiranosti svjedoče radovi uvršteni u funduse muzeja poput njujorške MOMA-e, londonske Tate Gallery ili venecijanske Zbirke Peggy Guggenheim, kao i interes likovnih kritičara poput Pierrea Restanyja i Giulija Carla Argana. Studij kiparstva na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti pohađao je u klasama profesora Radauša i Kršinića, a diplomirao je 1951. u specijalki Antuna Augustinčića. Povratak s kraćeg boravka u Italiji i Parizu, gdje je došao u kontakt s modernom skulpturom Henryja Moorea i prapovijesnim egipatskim i sirijskim kipovima, koincidira s napuštanjem majstorske radionice Frana Kršinića 1953. godine. U vlastitom se ateljeu počinje udaljavati od figurativnog izraza i zaobljenih, monolitnih formi, uvodeći kroz vrijeme nove materijale poput stakla, čavala ili željeznih lanaca. Istraživalački je prionuo i iznalaženju novih tehnika kojima je različite materijale dovodio u efektne odnose.
Brojčano naslovljena Skulptura XV pripada nizu radova nastalih 1961. godine. U poluotvorenoj koničnoj posudi smještena je kugla postavljena na drveni držak i vidljiva s prednje strane kroz dvije šupljine četvrtasta oblika. Od Skulpture VII do Skulpture XV radi se uglavnom o djelima u kojima Džamonja spaja mekši, organski materijal drva s tvrđim, anorganskim materijalom željeza. Kao i u ovome slučaju, rad se često sastoji od drvenog trodimenzionalnog okvira s glatko rezanim i pravilnim stranicama, unutar kojeg se smješta drvena struktura u koju su gusto utisnuti čavli. Karakter korištenog željeznog materijala (čavala) uvelike se mijenja uslijed tehnike koju Džamonja primjenjuje – varenjem glava čavala dolazi do grudičastog, reljefnog pokrova. Džamonja je do površine s novim vizualnim i taktilnim svojstvima došao „slučajnim spaljivanjem drvene jezgre“. Njegova je prvotna zamisao bila spojiti drvo i metal s rastopljenim staklom, no takva je kombinacija bila neodrživa. Simboličke konotacije proizlaze iz odnosa vanjskog omotača i unutrašnje polusakrivene komponente. Potonja u isto vrijeme djeluje sigurno ugniježđeno i utamničeno, a njen oblik asocijativno oscilira između nježnosti tučka i grubosti hladnoga oružja poput buzdovana.
(K. G.)