Damir Stojnić (Rijeka, 1972.) diplomirao je slikarstvo 2000. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a potom pohađao poslijediplomski studij slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Ljubljani u klasi profesora Bojana Gorenca. Izlagao je na više od 60 samostalnih i skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je više nagrada i priznanja za crtež i slikarstvo: 2010. nagradna izložba Zavičajnog muzeja u Rovinju, 2007. druga nagrada na Trijenalu hrvatskog akvarela. Trenutačno je docent na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci.
Damir Stojnić je emerging (oni koji se pojavljuju, rastu, koji izranjaju na površinu hrvatskog likovnog zemljovida)* na riječkoj likovnoj sceni koja predstavlja generacijski blisku mladež školovanu izvan matične sredine koja je krajem devedesetih ostvarila prepoznatljiv, zaokružen i originalan likovni izraz. Umjetnički formirani i školovani u vrijeme mnogih društvenih promjena, njihovo je stvaralaštvo obilježeno pluralizmom izraza, multimedijalnošću i utjecajem masovne kulture na produkciju zrelih i promišljenih radova. Inovativnim propitivanjem suvremene umjetničke prakse u sprezi s postmodernim metodama i strategijama, riječku su art-scenu učinili vitalnom i prepoznatljivom čak i u međunarodnim krugovima.
Damir Stojnić svoju je poziciju na hrvatskoj likovnoj sceni, prema riječima Branka Cerovca prigodom otvorenja izložbe Anarhitektura : Astralografije 2008. u labinskome kulturno-umjetničkom centru Lamparna, ucrtao sredinom devedesetih kada je ujedinio iskustva Nove slike, antropoloških ideja i vizualizacija Rudolfa Steinera.**
Stojnićevi radovi vezani su uz dugogodišnje zanimanje za strukturalno-morfološku razradu multiplikacije motiva. Multipliciranjem motiva usvaja prirodni rast koji dopušta spontano rasprostiranje unutar polja slike i pritom se koristi organskim i geometrijskim zakonitostima. Osnovno težište njegova stvaralaštva jest pitanje koliko se umjetnošću može mijenjati stvarnost, a prema stvarnosti uspostavlja odnos kao prema materijalu.
Značajni ciklusi kojima objedinjuje svoje intelektualne, duhovne i umjetničke impulse su: Anarhitektura – Terrarium (1996.–2003.) koji se sastoji od crteža životinja, u krdima ili jatima, koji podsjećaju na tlocrte gradova, u tehnici akvarela, na različitim papirnatim podlogama uredskog materijala (izloženi u vitrinama, tzv. terarijima); Transparencije (tijekom 2000-ih) u kojem tehnikom providnog prikaza u slojevima pokušava mapirati svjetove i dimenzije nekih drugih razina stvarnosti tako da prožimanje onoga što je naizgled izvan nas doživljavamo kao da je unutar nas samih; Insignogrami su fotografije plamtećih oblika, odnosno crteža vatrom/žeravicom u prostoru, a najpoznatiji su oni iz projekta u kojem je Stojnić tijekom boravka 2003. i 2004. u istarskim kamenolomima radio ognjišta-crteže u raznim oblicima (životinja, čovjek, leptiroliki grad…).
Damir Stojnić značajan je i hrvatski umjetnik performansa koji u nastupima često koristi svoje tijelo, ali i krv kao dio samoranjavanja. Poriv za takav pristup, prema njegovim riječima, pronalazi isključivo u duhovnoj dimenziji pročišćenja i iskupljenja.*** Javnost su privukle izvedbe Skinscraper na izložbi Emerging Artists 2003. u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti i An(im)omalija na FONA-i 2005. u Rijeci.
Autor je i niza tekstova o svojoj viziji umjetnosti, publiciranih u katalozima koji prate njegove autorske projekte i izložbe, objavljenih u vlastitoj ediciji naslovljenoj Nezavisni umjetnički laboratorij.

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Zbirci crteža čuva rad Jeleni (1999.), otkupom nagrađeni crtež na 15. međunarodnoj izložbi crteža u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti 2002., te sliku Sedmo nebo (2002.) u Zbirci slikarstva, koja je bila izložena u kategoriji vizualna umjetnost/slikarstvo hrvatske selekcije 11. bijenala mladih umjetnika Europe i Mediterana u Ateni 2003. u organizaciji Muzeja.

Središnja tema crteža Jeleni prikaz je gomile životinja u pokretu, odnosno masovne migracije jelena iz ptičje perspektive, pri čemu kolone istovjetnih jedinki u energičnoj kretnji tvore linijski prostorni pravac ka sve većem sabiranju u gornjem dijelu plohe. Stojnić jelene izvodi ugljenom na prirodnoj boji površine pakpapira, pri čemu svoje znalačko crtačko umijeće demonstrira potezima u kojima svaka jedinka, iako minijaturnih dimenzija, zadržava svoja tjelesna obličja u perspektivnom skraćenju, a naznačeni su i rogovi te sjene.
Prikaz životinja u krdima ili jatima Stojnićev je prepoznatljiv bestijarij koji ga je svrstao među rijetke hrvatske (konceptualne) suvremene animaliste. Služeći se principom prirodnog rasta, izvodio je postupke multiplikacije jedinoga figurativnog motiva, u ovom slučaju jelena, kojim organski ispunjava prostor crteža. Krdom životinja koji slijede instinktivan, pravilni obrazac kretanja, Stojnić sugerira ideju o (kolektivnom) nagonskom impulsu i evoluciji tijekom više tisuća godina, koju uspoređuje s ljudskom težnjom za vlastitom cjelovitošću i povratkom ka spiritualnom praizvoru. Jednog dana, kada se otisnemo prema zvijezdama i počnemo živjeti neometani gravitacijom, kada "…naše kosti omekšaju, a mi poprimimo izgled sličan meduzama…"**** ameboidne formacije životinjskih krda ili jata ptica možda postanu ono što za naš kruti svijet, na ovoj ravni, predstavljaju Cezanne-ovi kugla, kocka, stožac i valjak – bazične forme na koje se svijet do sada svodio. Sa formama fluidnim i promjenjivim, usklađeniji smo sa beskrajem, opremljeniji za nestalnost.*****

*Nataša Ivančević, Riječka situacija, iz kataloga Emerging artists, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2004.
**Damir Stojnić izlaže u Lamparni: Anarhitektura – Astalografije, 27.10.2008., preuzeto sa http://www.labin.com/web/vijest.asp?id=4722
***Suzana Marjanić, Razgovor s Damirom Stojnićem, Zarez, VIII/181, 2006.
****William Burroughs
*****Damir Stojnić, Anarhitektura, iz kataloga Anarhitektura : Astralografije, 1993.–2002., samizdat, 2002.

(D.Z. / N.E.)