Igor GrubićVelvet Underground2002. digitalna fotografija, digitalni C-type ispis, vekaplan pločafotografija: 1238 x 1038 mmtekst: 540 x 640 mmMMSU-2767 (1-9)Fotograf: Mare Milin
Igor Grubić (Zagreb, 1969.) studirao je multimediju na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu od 1997. do 1999., a upisao je i studij montaže na zagrebačkoj Akademiji dramskih umjetnosti na kojoj je proveo jednu akademsku godinu. Značajan je zagrebački multimedijalni umjetnik koji je hrvatsku javnost privukao umjetničkim aktivizmom kojim podsjeća građane na određene kulturne i društvene (ne)vrijednosti. Među prvim takvim akcijama bila je Crni Peristil koja je postala nezaobilazno poglavlje novije hrvatske umjetnosti, a za koju je 1998. dobio nagradu 33. zagrebačkog salona, ali zamalo i tužbu Državnog odvjetništva. Nakon toga slijedi čitav niz angažiranih radova, performansa i akcija te intervencija koje izvodi u javnom prostoru. Koristeći umjetnosti kao sredstvo moralnog i političkog aktivizma, progovorio je o mnogim temama suvremenoga hrvatskog društva. U Crnom Peristilu, bojenjem javnog prostora u crno, progovara o hrvatskoj socijalno-političkoj stvarnosti s kraja devedesetih godina prošlog stoljeća, evocirajući značenje akcije Crveni Peristil iz 1968. godine. Niz performansa i instalacija u Knjizi i društvo predstavljalo je reakciju na uvođenje stope PDV-a od 22% na knjige 1998. godine. Zbog akcije Mala lekcija citata 2008., Grubić je uhićen jer je izazvao gnjev brojnih građana vješanjem citata svjetskih mislilaca na javne spomenike poznatih ličnosti, kojima je htio osvijestiti nepostojanje viših vrijednosti u hrvatskom društvu. S 366 rituala izvedenih 2008. i 2009., od citatnosti, gerilskih akcija, performativnosti do građanskog neposluha, proziva građane zbog pasivnosti konzumerističkog društva u odnosu na društvene probleme, a 2009. u East Side Story govori o problemu nasilja i netolerancije prema osobama drugačijih spolnih orijentacija, za što je dobio i T-HT nagradu i ušao u zbirku Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Zagrebu.
U projektu Velvet underground, čije je fotografije otkupio Muzej moderne i suvremene umjetnosti za Zbirku fotografija, Igor Grubić progovara o još jednoj društvenoj devijaciji za koju odgovornost vidi u nizu struktura i institucija koje nisu dorasle sve većim potrebama suvremenog društva. Projekt započinje odlaskom u Lepoglavu, kaznionicu za teške zločine, u kojoj je Grubić boravio nekoliko mjeseci upoznajući zatvorenike koji su predstavljali društvenu prijetnju. Autorova preokupacija zločinom potaknuta je duboko egzistencijalnim pitanjem njegova uzroka koji su doveli do počinjenja i kazne izolacijom. Dobrovoljno sudjelovanje zatvorenika u razgovorima bilo je usredotočeno na sjećanja iz djetinjstva, naivan i bezbrižni dječji svijet igara, junaka, prijatelja, snova, mašte... Najzanimljivije i najosobnije ispovijesti Grubić je izdvojio i pridružio fotografijama plišanih kostima životinja, junaka dječjeg svijeta, smještenih u raznoraznim prostorima kaznionice, u kojima se sam slikao kako bi izbjegao etiketiranje i ismijavanje zatvorenika. Likovi su depersonalizirani, ne vidimo njihova lica, već o njima saznajemo čitajući o njihovoj intimi, zločinu i kazni.
Ispovijest mede u samici (D. M., rođen 1962. i osuđen za razbojništvo) koji nije volio izlaske u park ili vrtić jer mu je smetala gomila, prožeta je snovima o pozivu inženjera mostogradnje, prijatelju iz susjedne kuće, igrama gradnje s kockama i plišanim medom.
Kuštravi lav (N. R., rođen 1953. i osuđen za razbojništvo) oca nije poznavao. Odgojen je u težačkom ribarskome mjestu na moru podno Velebita i sanjao je o letenju nebom. Usputno je saznao da mu je otac bio pilot.
Dugouhi zeko (I. V., rođen 1973. i osuđen za razbojništvo) volio je Pinokija kojeg je odgojio djed, kao i njega. Laži mu nisu smetale, kao ni to što je lutak drven.
Pas dalmatiner (B. K., rođen 1954. i osuđen za ubojstvo) imao je starijeg brata, odrastao je u ruralnom kraju u kojem su batine i osveta bili dio dječje igre pozitivaca i negativaca, Indijanca i kauboja.
Premda ne opravdava njihove zločine, Grubić želi ukazati na društvene vrijednosti i kompleksne okolnosti okruženja i odrastanja, koji mogu dovesti do toga da pojedinac postane prijestupnik, a suočavanje s nehumanom zbiljom kaznionice povećava apsurdnost i dehumaniziranost situacije. Ta naivnost i prividna bezazlenost u sprezi s mučnim okruženjem prizora stvara snažni semantički naboj. Rad progovara o marginalnoj, izoliranoj i od društva odbačenoj grupi ljudi i o njihovoj „drugoj“ strani, životu za vrijeme djetinjstva, priči koja može sličiti priči bilo koje odrasle osobe koja slobodno šeće ulicama*, na što ukazuje i sugestivnim nazivom Velvet underground kojim suprotstavlja simbole dječje bezbrižnosti konvencijama ponašanja odraslih i mogućim posljedicama.
*Nataša Ivančević, Šutnja nije zlato!, iz kataloga Formalno ↔ Angažirano, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2008.