Za razliku od uobičajenog poimanja skulpture kao punog volumena, možemo reći da se Glava posvećuje negativnom prostoru i šupljini. Skulptura dovodi u pitanje uobičajenu ideju tijela, koje se još od antike zamišlja kao čvrsta monolitna supstanca i pozitivna formacija u prostoru. Umjesto voluminozne glave i njezinog figurativnog obličja, nailazimo na sasvim apstrahiranu kompoziciju. Pritom se susrećemo sa šupljim volumenom čije je oplošje valjkastog oblika, u kosini fiksirano na omanje kvadratno postolje. Razvedeno je nizom procjepa i brazdi koji doprinose uzbibanosti same površine. Taj dojam pojačavaju i nepravilni obrubi oplošja koji djeluju kao da su otrgnuti. Sa svojim isprekidanim volumenom Glava izaziva osjećaj tjeskobnosti i mučnine. Naglašava proces rastakanja forme, blizak enformelističkim tendencijama pedesetih godina. Proizlazeći iz iskustva svijeta poniženog Drugim svjetskim ratom, tijelo skulpture postaje dezintegrirano, kao izraz razorene stvarnosti i besmisla ratnih sukoba.

(K. O.)