Vjernost slikara naive Kamila Vujčića (Zagreb, 1943.), ukazuje na posredničku ulogu koju biljni svijet može zauzeti između živih i mrtvih, simbolizirajući prije svega poruke živih usmjerene bližnjima u zagrobnom životu. Mrtvima na grobove nosimo cvijeće kao označitelje naših emocija koje opstaju, kao iskaz vjernosti te način prisjećanja na njih. Cvijeće je nezaobilazni segment gotovo svih obreda prijelaza (rođenje, vjenčanje, smrt). Sastavni je dio našeg procesa žalovanja i opraštanja te općenito našeg poimanja kraja, stoga zasluge biljnog svijeta ne prepoznajemo samo u blagodatnom tretmanu naših tijela, već i naših duša.

Vujčićevim radom dominira vertikala stabla zasađenog na groblju te zloslutno nadvijenog nad selom u pozadini. Neka nam to bude povod da zavirimo u narodnu tradiciju prema kojoj su postojale točno određene vrste stabala koje su se sadile na grob, a to su čempres, šljiva, jorgovan, jasmin, loza, breskva, bor, jela, orah, lipa, trešnja, breza, kruška, murva i hrast. Običaj sađenja bio je raširen među svim južnim Slavenima, što se objašnjavalo time da se pokojniku trebala osigurati sjena, da se veže pokojnikova duša ili, ako je u pitanju voćka, da bi pokojnik imao hranu.*

*Tomo Vinšćak, Vjerovanja o drveću u Hrvatau kontekstu slavističkih istraživanja. Naklada Slap, Jastrebarsko, 2002.

(V. G.)