Sanja Iveković, Dalibor Martinis
TV-Timer
(TV brojač)
1973.
crno-bijeli video, zvuk
00:15:34
MMSU-2524
Sanja Iveković (Zagreb, 1949.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970., a već je 1973., zajedno s Daliborom Martinisom, postavila temelje u videoumjetnosti u Hrvatskoj. Od 1972. do 1976. bavila se i grafičkim dizajnom za emisije Televizije Zagreb. Od 1976. posvetila se isključivo videu i performansu, a velik broj svojih videoradova ostvarila je tijekom studijskog boravka u Kanadi 1978. te u razdoblju od 1990. do 1993. godine.
Generacijski je i umjetnički dio Nove umjetničke prakse koja negira ustaljene estetske vrijednosti i teži interaktivnom odnosu s okolinom/publikom. U prvi plan postavlja djelovanje u duhu društvenog aktivizma uporabom medijskog prostora kao jednog od oblika istraživanja i izražavanja, ističući pritom etička ishodišta umjetnosti i umjetničkog rada. U radu se koristi dokumentom, fotografijom, performansom, instalacijom, akcijom i intervencijom u urbanom prostoru. Među prvim je hrvatskim umjetnicama vezanim uz feministički motiviranu umjetničku praksu. Propituje i problematizira položaj žene u suvremenom društvu, pogotovo u svijetu medija, te utjecaj koji umjetno konstruirana društvena predodžba ima na život žene. Često je ishodište njezinih radova ona sama i autorefencijalno postavljanje svoga života unutar teme i konteksta koji istražuje i predstavlja. Svoju feminističku aktivnost zaokružila je i osnivanjem udruge Elektra – ženskog umjetničkog centra u Zagrebu, te angažmanom na Ženskim studijima gdje predaje od 1994. godine.
U svome radu Sanja Iveković bilježi brojna izlaganja na svim značajnijim svjetskim događanjima suvremene umjetničke prakse. Na Documenti je sudjelovala čak četiri puta (1987., 2002., 2007 i 2012.), a predstavila se i na Manifesti u Luxemburgu (1998.) i bijenalu u Istambulu (2007.), dok su je mediji, popraćajući njezinu retrospektivnu izložbu Sweet Violence u Muzeju moderne umjetnosti 2011. najavili kao prvu Hrvaticu u newyorškoj MoMai. Dobila je i nagradu HDLU-a za životno djelo 2012.: Aktivistica, feministica, performerica i video pionirka, Iveković je umjetnica koja, kako sama kaže, 'ne isporučuje odgovore, već postavlja pitanja', pokušavajući učiniti vidljivima goruće društvene probleme kao što su nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos ljudi prema politici, seksualnosti i prema rodnoj ravnopravnosti*, rekla je članica odbora za nagrade Ljiljana Mihaljević obrazlažući nagradu.

Za izlaganje na Trigonu '73: Audiovisuelle Botschaften u Grazu 1973., Sanja Iveković i Dalibor Martinis snimili su video TV-Timer kojim pokušavaju manipulirati s objektivnim doživljajem realnog vremena. U jutarnjim su satima na ulicama Graza zaustavljali slučajne prolaznike uvjeravajući ih da je sada zapravo vrijeme emitiranja večernjeg TV dnevnika. Petnaest je kratkih snimljenih sekvencija trebalo biti emitirano na nacionalnoj austrijskoj televiziji ORF i to tako da se tijekom televizijskog dnevnika u udarnom terminu u određenim vremenskim razmacima puštaju kadrovi rada kao reklamne poruke. S obzirom na restriktivne okolnosti toga doba, taj pionirski medijski pothvat nije dopušten pa su istu ideju proveli u galeriji u vrijeme prikazivanja TV dnevnika. Televiziju su spojili s videopleyerom i brojačem te u određenim intervalima puštali scene snimljenog materijala i postigli ciljani učinak: medijsku manipulaciju.

*http://www.libela.org/vijesti/3218-sanji-ivekovic-nagrada-za-zivotno-djelo/

(D.Z.)