Frédéric LégliseSelf-portrait of my Shadow (19/10/2012)(Autoportret moje sjene (19.10.2012.)2012. olovka u boji, papir650 x 500 mmMMSU-7052
Zašto crtež?
Sjećam se jednog intervjua s piscem Philippeom Sollersom na francuskoj televiziji: izvadio je olovku iz džepa i pokazao je kameri. Zatim je rekao nešto poput: Trebam samo ovo i komad papira i mogu to raditi svugdje, potpuno sam slobodan... Upravo zbog tih razloga smatram crtež tako važnim medijem: trebam samo olovku i komad papira. Neovisan sam, dakle, i slobodan, no razlika je u tome što kada stranac pogleda moj crtež, ne treba mu prijevod.
Koje biste specifičnosti svojega rada istaknuli u pogledu suvremene prakse crtanja?
U mojoj crtačkoj praksi riječ je uglavnom o tri različita procesa.
Prvi je možda najjednostavniji, nalik onome što rade djeca, jer nemam model, koristim samo slike iz mašte i sjećanja. Nemam točno određenu namjeru na početku, ali ti su crteži često erotski.
Druga vrsta procesa koju primjenjujem – za crtanje portreta i aktova – jest da najprije snimim veći broj fotografija (katkad i više od tisuću slika u jedno poslijepodne), kako bih imao bazu modela u računalu. Kao drugi korak (katkad i nekoliko mjeseci poslije), odabirem i koristim te radove za crtanje ili slikanje modela.
Treća vrsta procesa koju primjenjujem, za radove koje izlažem u Rijeci, specifičnija je. Njome se služim za crtanje i slikanje onoga što nazivam „autoportretima svoje sjene“. Najprije crtam oblik sjene svoje glave na papiru, zatim improviziram unutar oblika. Ovi autoportreti su portreti „mene iznutra“, jer ne doživljavam sebe onako kako doživljavam druge. Druge vidim ravno ispred sebe, ali da bih vidio sebe treba mi ogledalo, a jedina izravna slika mene je moja sjena. To je slika i stvarnost, koje me uvijek prate. Na neki je način moja sjena najbolji model jer je tu kada mi god zatreba – i uvijek je drugačija.
Koliko je teško baviti se klasičnim crtežom u vrijeme dominacije tehnologije u stvaralačkom procesu?
Zapravo je to pitanje izbora: u drugoj vrsti procesa koju sam opisao koristim fotografiju i računalo, ali mi je važno da je tehnologija samo alat, a ako zakaže, mogu nastaviti crtati na drugi način. U nekim drugim umjetnostima, poput filma, primjerice, umjetnik toliko ovisi o tehnologiji i mnogo čemu drugome da je gotovo njihov zatočenik. Crtanje je nekako arhaičan način proizvodnje slika, ali mu je najveća prednost – u usporedbi s ostalim disciplinama – ta da mi pritom nije potrebno gotovo ništa. Izravno je – ako imam ideju, mogu je odmah nacrtati, a na papiru će ostati i sljedećih stotinu ili više godina. Kod umjetnosti koje primjenjuju tehnologiju, stvar je drugačija. Sjetimo se, na primjer, svih onih umjetnika iz šezdesetih ili sedamdesetih koji su koristili crno-bijele televizore u svojim instalacijama. Četrdeset godina poslije te je televizore gotovo nemoguće popraviti ako se pokvare.
Ustvari, nove tehnologije koje danas imaju tako spektakularan utjecaj, vrlo će brzo biti zamijenjene i zastarjele, a neka umjetnička djela koja koriste naprednu tehnologiju bit će gotovo nemoguće izložiti u današnjim uvjetima pedeset godina poslije.
Dakle, kada crtam, znam da je vrijeme na mojoj strani.
Smatrate li da je crtež dovoljno zastupljen na umjetničkim izložbama kao samostalna umjetnička disciplina?
Sve više umjetnika koristi crtež kao samostalnu umjetničku disciplinu u svojoj praksi. Možete to vidjeti, na primjer, u Parizu za vrijeme umjetničke smotre Drawing now koja izlaže samo suvremene crteže i gdje možete uživati u raznovrsnosti iskaza umjetnika koji rade u ovome mediju. Danas postoje i posebne publikacije o suvremenom crtežu, dakle ne mogu reći je li dovoljno ili ne, no rekao bih da je bolje nego što je bilo u devedesetima.*
*Intervju s Frédéricom Lèglise, iz kataloga 18. međunarodna izložba crteža, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2013.