Davor Mezak
Na rubu
(mapa Foto A-Ž)
2007.
digitalna fotografija, digitalna fotomontaža, tintni ispis, papir, 1/15
400 x 300 mm
MMSU-5600-4

Izdavač: Umjetnička organizacija Atelieri Žitnjak Zagreb
Grafički urednik mape: Hrvoje Šercar
Uvodni tekst: Emil Matešić
Tisak: Studio Art-Jus, Zagreb
Tvrdo ukoričena mapa sadrži jedan list teksta Emila Matešića te 20 fotografija tintog ispisa na Hahnemühle papiru u formatu 300x400 mm.

Grupa umjetnika koji pripadaju različitim generacijama i medijima dijeli zajednički radni prostor koji se nalazi “na rubu“ grada – Žitnjaku.
Rubnost same lokacije ujedno je i umjetnička paradigma za samu poziciju umjetnosti danas. Paralelno s rastućim globalizacijskim trendovima u ekonomskome i političkom svijetu, a pod krinkom “tranzicije“, umjetnost putuje prema periferiji društvenih zbivanja.
Sâm “genuis loci“ Atelijera na Žitnjaku svjedočanstvo je promjene nekada važnog dijela grada, koji je zapošljavao tisuće i hranio desetke tisuća ljudi, u ruševine.
Bilo je to moćno industrijsko srce regije i oslonac nepretka bivše zemlje. U zadnjih 15-ak godina na Žitnjaku su vidljive posljedice opće dekadencije mnogih društvenih vrijednosti u društvu, a gubitak industrijske moći ostaje bez identiteta.
Poput spomenika našeg poraza, Žitnjak postaje Zagrebački gospodarsko-kulturni “ground zero“ na kojem umjetnost nalazi plodno tlo jer rubna stanja koja najčešće nastaju kao proizvod društvenih i političkih kriza i previranja često proizvode osebujan umjetnički izraz vezan uz posebnu lokaciju ili regiju.
Smjene generacija često znaju biti povod prijeporima i sukobima, no u Atelijerima Žitnjak kroz intermedijalne suradnje i prenošenje iskustva odvija se umjetnička aktivnost s utopijskom idejom otpora centrifugalnoj sili koja baca umjetnost na marginu društva.
Projekt “Na rubu“ sastoji se od dvadeset fotografija koje je moguće podijeliti u nekoliko cjelina po načinu na koji se odnose prema subjektu ili po motivu koji obrađuju.

U prvoj grupi nalaze se radovi koji tretiraju Ja kao subjekt. U svim je radovima prisutan sâm autor koji akcijom sudjeluje u nastajanju motiva. Bez obzira na to je li riječ o radikalnoj promjeni pogleda (Konjušak), naslanjanju na tanku najlonsku nit razapetu u prostoru (Matešić), radnji pranja ili bojenja noge i stvaranja poznatih autorskih motiva novim sredstvima (Meglić), autoportretnoj fotografiji koja lokacijom dobiva intimističku nadgradnju (Rogić), portretu koji u ustima drži predmet što na kolažnoj ravni mijenja značenje (Žanić) ili o portretu bliskih suradnika uronjenih u postindustrijski retrofuturistički pejzaž (Šercar), autori se koriste svojim likom kao točkom prema kojoj kreću ili od koje odlaze u nastajanju rada.
Neki od tih radova spretno se oslanjaju na već otprije poznate i provjerene motive i kolorit, dok neki hrabro iskušavaju prednosti medija i samo na konceptualnoj ravni rade s osloncem na svoj autorski izraz, istražujući mogućnosti medija na sebi svojstven način, oslobođen potrebom za tehničkim savršenstvom fotografije te dajući uvijek prednost sadržaju.

Drugu grupu čine radovi koji rabe druge kao subjekt. Skupina je to radova u kojima je osjetno odsustvo lika samog autora, dok je žarište bačeno na odnos motiva na fotografiji, a kojima se ostvaruje dinamika značenja.
Svi se radovi koriste ljudskim likom kao osnovnom motivom koji se kroz različite faze mutacije/odrastanja gotovo kronološki odnosi prema ciklusima života.
Od novorođenčadi koje je svojom ručicom u snu uhvatilo debele stupove krevetića što nemilice grade perspektivu poput prepreka (Korkut), dječaka i divlje životinje uhvaćenih u trenutku mira i gotovo zajedništva koji kao da govore o buđenju osobnosti u ranoj dobi (Roca), vježbe formiranja tijela balerine koja brutalno jednostavnom parabolom govori o “novcu koji pokreće državnu umjetnost“ (Borić) te kombinacije fotografije zrele žene i opisa njezina sna otvarajući njezinu intimnost (Mijatović) pa do nepostojeće ljepotice koja svojim likom “mockumentaristički“ hrani mit o klaunu s greškom kao objektom žudnje (Mezak).

Treću grupu radova čine radovi koji rabe objekt kao subjekt. U toj skupini radova izražena je tendencija u kojoj autori pronalaze ili stvaraju motive koji su vrlo bliski njihovom autorskome izričaju u “matičnim“ medijima. Koristeći se mogućnostima koje nudi fotografija, motivi koje oni rade ili susreću u prirodi govore o vjernosti predmetnom svijetu i bliskim motivima koji u novome mediju postaju prepoznati u drugim stvarima. Od optičke iluzije kojom je stvoren objekt u prostoru koristeći se savršeno koordinatama samoga prostora (Pavelić), ritma izmjene perspektive i kadrova autorove skulpture kojima se poništava vrijednost vanjskog i unutarnjeg (Bilić), isluženoga predmeta prepoznatog u novoj namjeni s floralnim motivima u punome koloritu i formi što kolažnom tehnikom prodiru u bijeli prostor noseći sa sobom i kukce (Kovačević), do drva za ogrjev precizno složenih u formi pravokutnika čiji nam rub nudi istovremeni početak i kraj, luksuz koji radovi dotičnog autora u “matičnome “ mediju nikada nemaju (Čavrk).

Zadnju, četvrtu skupinu čine radovi koji rabe pejzaž ili prostor kao subjekt.
Većina radova nastala je iz motiva u najbližoj autorovoj okolini koja je odabranim kadrom i perspektivom dovedena u novi suodnos. Jednostavnom intervencijom unutar kadra tijekom ili nakon samog snimanja, autori nude novu dimenziju prostora koja najčešće potpuno poništava isti i daje mu novo značenje ili jasno i glasno prikazuje rub jednog i početak drugoga.
Invertiranjem noćnog motiva ulice i spajanjem u jedan motiv nastaje nova nepostojeća, ali logična ravnoteža motiva (Vodopija), fotografija insekta koja govori o njegovome postojanju tek u odnosu s prostorom tvoreći sjenu (Friščić), refleksija koja otvara nove prostore kondenzirajući postojeće (Pokas), koloristički ujednačena i pomalo zastrašujuća vegetacija u sutonu nad spomenicima fosilnih goriva u kojoj se ističe oku ugodan bijeli cvijet poput mutiranog ploda hranjenog naftom s oznakom cijene (Grubišić), do precizno odrezanih litica koje se smiruju u plitkome moru i pokazuju kraj jednog i početak drugog svijeta, autori nalaze nove prostore koji na nov način tematiziraju rub kao pojam istovremeno ga propitkujući i stvarajući (Balić).

Pozicija ruba na kojemu se umjetnost u društvima u tranziciji nalazi neminovno je drugačija negoli ona koju je umjetnost zauzimala u društvu u kojem je ideologija određivala raspodjelu novca i dobara. Nestankom ideološki formiranih društava u velikoj mjeri u umjetničkom svijetu nije došlo do istih promjena kao na području ekonomije ili političkog okružja, tako da fenomen ruba društva na kojemu je umjetnost gurnuta u nekim slučajevima postaje upravo suprotno. U malim umjetničkim enklavama susreću se umjetnici koji svoju rubnu poziciju percipiraju na poseban način – stavljajući sebe u centar događanja te tako stvarajući radove i umjetničke sudbine koje društvu daju nužnu iluziju dinamike u kojoj se rub neprestano približava centru i obratno. Umjetnost tako postaje zagovornikom i promoterom veće otvorenosti i komunikativnosti nekog društva sa svim njegovim dijelovima i čimbenicima, boravili oni na rubu ili negdje drugdje. Makar samo u prividu, umjetničkom efektu koji stvarnost koristi, ali je teško može promijeniti.
*

*Emil Matešić, Na rubu, predgovor mape Foto A-Ž, Umjetnička organizacija Atelieri Žitnjak, Zagreb, 2007.