Zlatko KopljarK 122007. video u boji, zvuk, petlja00:05:47 / 00:03:22dijapozitiv, light box1300 x 700 mmMMSU-5599 (1-3)Snimatelj: Silvio JesenkovićZvuk: Ivan KoprivčevićFotografija: Mario Kučera, Mio Vesović (MO)Postprodukcija: Vizije d.o.o.
Premda se zagrebačkoj publici predstavio već početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Zlatko Kopljar (Zenica, 1962.) nakon povratka 1994. s Akademije u Veneciji, gdje je završio studij slikarstva u klasi Carmela Zottija, započinje uspješnu međunarodnu karijeru. Na svojoj prvoj značajnoj izložbi Žrtvovanje (1992.) predstavlja rad kojim nas uvodi u područje obrednih rituala (žrtvovanje, pranje, pročišćenje) koristeći se biblijskim materijalima različitih interpretativnih mogućnosti. Posredstvom raznovrsnih umjetničkih formi, na izložbama Opasni prostori (1993.) i Vinculum (1995.) problematizira komunikacijske odnose i propituje posredovana iskustva u želji za ostvarenjem duhovnog jedinstva. Na Internacionalnom tjednu performansa Javno tijelo u Zagrebu 1996. predstavlja svoj koncept konstrukcije u kojem polazi od strategije performansa, dok mu fotografski ili videozapis služioristi za daljnje prezentiranje. Konstrukcije obilježava akronimom K i rednim brojem te je do danas nastalo 17 detaljno razrađenih izvedbi u kojima su korišteni brojni artefakti, a na realizaciji su radili i profesionalni suradnici. Naziv konstrukcija izabrao sam budući da su glavni razlozi moga rada uvijek bili gradbene prirode, pri čemu mislim na građenje odnosa unutar samoga rada i, što je bitnije, odnosa rada i promatrača. Zamisao je da se interakcijom rada i promatrača stvori novi konstruktivni prostor u kojem se traže odgovori na postavljena pitanja ili se markira problematski prostor.*
U konstrukcijama Zlatko Kopljar provokativnim iskazom problematizira egzistencijalni položaj čovjeka (i umjetnika) u odnosu na sveprisutne dualitete – ja-mi, aktivno-pasivno, agresivno-meditativno, lokalno-globalno, materijalno-duhovno, privatno-javno, život-smrt – i tranzicijski položaj u kojem se nalazila Hrvatska sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća te globalizacijske trendove. Svojim retoričkim ili eksplicitnim ponašanjem, pozom, figurom tijela instinktivno intervenira u aktualna stanja kulture i društva preuzimanjem različitih uloga i ritualnih obrazaca djelovanja. Zlatko Kopljar uništava prostor galerije u K2 (1997.), prima i zadaje udarce štapom u K3 (1997.), podnosi zvučnu iritaciju u K5 (1999.), prisvaja javni prostor u K6 (2000.), ispušta krv u K8 (2002.), moli u K9 (2003.) te se ubija u K12 (2007.).
Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Zbirci fotografije ima konstrukciju K9 Compassion iz 2003.–2004. koju je autor darovao Muzeju, organizatoru, nakon izlaganja njegova rada na 26. bijenalu u São Paulo u Brazilu 2004., ia u Zbirci medijske umjetnosti, filma i videa konstrukciju K12 iz 2007. godine.
Konstrukcija K12 sastavljena je od dva videa i jedne fotografije, na kojima je prikazan Zlatko Kopljar odjeven u svoju odjeću za izvedbe – crno odijelo i bijelu košulju - kako svojim tijelom/pozom mapira stanje prije i poslije, odnosno suočavanje života i smrti u ambijentu s mitskim ozračjem. Uz tamni rub šume smještena je žanr-scena u kojoj je prikazan stol s obiljem ića i pića kao ostataka života, završne svetkovine koju su pohodili brojni ljudi, svjedoci onoga što slijedi i zbog čega su bili pozvani – umjetnikova samoubojstva. Video je konačna evidencija koja govori o samoubojstvu umjetnika, ali s posljedicama, zanimala me je situacija gdje su svi došli na stratište vidjelo to, pojeli i popili i otišli**. Kamera fiksira prizor poslije u kojem o grani visi obješeno, mrtvo, tijelo Zlatka Kopljara, popraćen zvukovima ptičjeg pjeva. Za razliku od statičnog prizora umjetnikove smrti, u sljedećem videu kamera se dinamično kreće oko Kopljara, kružeći poput prirodnog ciklusa uz ptičji cvrkut, snimajući s različitih udaljenosti autora kako kleči usred šume ispred svjetleće kugle koja simbolizira energiju proživljenog iskustva smrti. Pojava svjetla navještava ovozemaljski svršetak, ali svojim preobražajem Kopljar, možda, zadovoljno promatra život i pokušava postati onaj koji predviđa, čarobnjak koji zna.
Na fotografiji većeg formata Zlatko Kopljar stoji ispred visokoga svjetlećeg tornja zagrebačke tvornice TEŽ (Tvornica električnih žarulja), koji je izgrađen 1963. za provjeru kvalitete proizvoda. Okrenut prema staklenoj fasadi tornja, Kopljar s divljenjem promatra svjetionik, dobri duh grada, kojeg se sjeća još iz djetinjstva kada je kao trinaestogodišnji-četrnestogodišnji dječak s roditeljima prolazio noću kroz Zagreb.*** Dječački san prikazan s aurom tajnovitosti i u nadrealnom ozračju predstavlja trag ljudskog postojanja, a medijski posredovana predodžba konstrukcije u silovitom, vremenski kratkom, emotivnom zgusnutom činu… cilja na podsvjesne mehanizme i frustracije publike kao momente identifikacije i iluminacije****.
Instalacija „K12“ u retoričkoj sofisticiranosti suočava s mogućnošću da 'život' i 'smrt' iskusimo kroz „afekte“, i još važnije, „afektacije“ složenog sustava predodžbi (pokretnih i statičnih audiovizualnih i vizualnih slika).**
*Zlatko Kopljar, iz kataloga Zlatko Kopljar K9 Compassion, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2004.
**Miško Šuvaković, Testiranje 'golog' života – strategije i taktike K12, iz kataloga Zlatko Kopljar K12, vlastito izdanje, Zagreb, 2007.
***Johannes Rauchenberger, Dante hvata svetlost, iz kataloga Zlatko Kopljar: iz serije K, Muzej savremene umetnosti Vojvodine, Novi Sad, 2010.
****Branko Franceschi, iz kataloga Zlatko Kopljar K9 Compassion, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2004.
(D.Z.)