Sanja Iveković, Dalibor MartinisNo End(Bez kraja)1983. video u boji, zvuk00:07:33 MMSU-2522Produkcija: AN LVA PRODUCTIO, London Urednici: Chris Rushton, Jeremy WelshKamera: Gervaise SouerougeZvuk: Jeremy WelshGlumica: Cressy LukeGlas: Jane Parish
Sanja Iveković (Zagreb, 1949.) diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1970., a već je 1973., zajedno s Daliborom Martinisom, postavila temelje u videoumjetnosti u Hrvatskoj. Od 1972. do 1976. bavila se i grafičkim dizajnom za emisije Televizije Zagreb. Od 1976. posvetila se isključivo videu i performansu, a velik broj svojih videoradova ostvarila je tijekom studijskog boravka u Kanadi 1978. te u razdoblju od 1990. do 1993. godine.
Generacijski je i umjetnički dio Nove umjetničke prakse koja negira ustaljene estetske vrijednosti i teži interaktivnom odnosu s okolinom/publikom. U prvi plan postavlja djelovanje u duhu društvenog aktivizma uporabom medijskog prostora kao jednog od oblika istraživanja i izražavanja, ističući pritom etička ishodišta umjetnosti i umjetničkog rada. U radu se koristi dokumentom, fotografijom, performansom, instalacijom, akcijom i intervencijom u urbanom prostoru. Među prvim je hrvatskim umjetnicama vezanim uz feministički motiviranu umjetničku praksu. Propituje i problematizira položaj žene u suvremenom društvu, pogotovo u svijetu medija, te utjecaj koji umjetno konstruirana društvena predodžba ima na život žene. Često je ishodište njezinih radova ona sama i autorefencijalno postavljanje svoga života unutar teme i konteksta koji istražuje i predstavlja. Svoju feminističku aktivnost zaokružila je i osnivanjem udruge Elektra – ženskog umjetničkog centra u Zagrebu, te angažmanom na Ženskim studijima gdje predaje od 1994. godine.
U svome radu Sanja Iveković bilježi brojna izlaganja na svim značajnijim svjetskim događanjima suvremene umjetničke prakse. Na Documenti je sudjelovala čak četiri puta (1987., 2002., 2007 i 2012.), a predstavila se i na Manifesti u Luxemburgu (1998.) i bijenalu u Istambulu (2007.), dok su je mediji, popraćajući njezinu retrospektivnu izložbu Sweet Violence u Muzeju moderne umjetnosti 2011. najavili kao prvu Hrvaticu u newyorškoj MoMai. Dobila je i nagradu HDLU-a za životno djelo 2012.: Aktivistica, feministica, performerica i video pionirka, Iveković je umjetnica koja, kako sama kaže, 'ne isporučuje odgovore, već postavlja pitanja', pokušavajući učiniti vidljivima goruće društvene probleme kao što su nasilje nad ženama, privatizacija javnog prostora, odnos ljudi prema politici, seksualnosti i prema rodnoj ravnopravnosti*, rekla je članica odbora za nagrade Ljiljana Mihaljević obrazlažući nagradu.
U videu No End u kratkim se kadrovima prikazuju detalji ženske odjeće, cipele i nakit; žena se odijeva i razodijeva, obuva cipele jedne na druge. Ponavljajuću radnju, prati glas koji govori: Kraja nema jer sam zaboravila početak. Stalno oblačenje i svlačenje dok se sprema za izlazak znakovi su koji upućuju na nezadovoljstvo žene koja ne uspijeva doseći standarde što ih određuju filmovi i časopisi.
Prihvaćajući stereotipe koje svakodnevno donose masovni mediji, žena radikalno smanjuje sposobnosti i bogatstvo vlastite percepcije. U mogućnosti da prihvati složenost ili višeznačnost stvarnosti, ona stvara svoj osobni svijet u kojem se stvari vrte u začaranom krugu.
Ne čudi činjenica da se sedamdesetih godina tema proizvodnje stereotipa žena, u radu Sanje Iveković i brojnih drugih autorica, problematizira medijem videa. Video se u nekim slučajevima može pojmiti svojevrsnim simulakrumom medija televizije, a upravo je taj elektronski, najmoćniji medij masovnog priopćavanja, sredstvo pomoću kojeg su plasman stereotipa i manipulacija objektom žena dosegli najviši stupanj iritacije.**
*http://www.libela.org/vijesti/3218-sanji-ivekovic-nagrada-za-zivotno-djelo/
**Leonida Kovač, iz kataloga Sanja Iveković: ne-stabilne slike, Otvoreno sveučilište Novigrad-Cittanova, Novigrad, 1996.
(D.Z.)