David Smithson
Bach Backwards
(Bach unatrag)
2005.
video u boji, zvuk, petlja
00:09:00
MMSU-5578 (1-2)

Glumci: Ralph Lennartz, David Smithson
Glazbena obrada i produkcija zvuka: Ralph Lennartz
Kamera i montaža: Daniel Toelke
David Smithson (Dumas/Texas, 1956.) stekao je diplomu na Odsjeku za skulpturu na Sveučilištu Wyoming. Poslijediplomske studije figurativne skulpture završio je u Pietrasanti u Italiji. Ostvario je više samostalnih projekata i izlagao na mnogobrojnim samostalnim i skupnim izložbama te videofestivalima u Hrvatskoj i inozemstvu. Njegov rad predstavljen je u javnim prostorima i zbirkama (Springfield Museum of Art, University of Oklahoma, Tainan Sculpture Park, Crabeth College, u Vlissingenu, Krimpen aan den IJsselu i dr.). Predavao je na različitim koledžima i sveučilištima (Royal Academy for Art u Den Boschu, Dickinson College, University of Wyoming, Long Island University i dr).

Bach unatrag audiovizualni je zapis o dvojici muškaraca koji dijele par kaubojskih čizama, jedan na lijevoj, drugi na desnoj nozi, i sjede na stolicama ispod kojih su poslagane 64 crno-bijele ploče te sviraju Bachovu skladbu unatrag. Dok sviraju, po „šahovskoj ploči“ skakuće i tumara nekoliko crnih i bijelih patki i zečeva. Dionice za lijevu i desnu ruku Klavirske invencije No. 1 u C-duru Johanna Sebastiana Bacha sviraju uobičajenim slijedom, pa natraške, na dvjema različitim električnim bas-gitarama. Izvođači su smješteni na stolicama i istodobno usmjereni pogledom udesno, ulijevo, u kameru ili u stražnji zid, a na koncu iskušavaju međusobne kombinacije tih položaja. Fizičkim pozicioniranjem istražuju dvojnost prirode: vizualnu i akustičnu simetriju i asimetriju, ravnotežu lijevog i desnog, naprijed i nazad, pozitivnog i negativnog, te moralne i etičke pojmove kao što su pravda i nepravda. Istražuju značenje kao činjenicu i fikciju te čudesan nepredvidljivi suodnos snova i stvarnosti. Ovakvim se postupkom postavlja i pitanje o načinu na koji su naša fizička stvarnost i protok vremena zabilježeni u medijima budući da se i za bilježenje povijesti koristimo slikama i govorom, odnosno jezikom. Na najosnovnijoj razini definicije i komunikacije, temeljna ograničenja govornog i pisanog jezika često omogućuju pogrešno tumačenje činjenica i pogrešno prikazivanje povijesti. To je najlakše razumjeti na primjeru Wittgensteinova patkozeca: naginjemo vidjeti samo patku (ili zeca), što je jednostrani pogled na stvarnost, a da bismo stvarnost počeli gledati kao dinamički tijek (patkozec), potreban je kontinuirani proces.*

*Iz umjetnikova teksta Bach unatrag, Köln, 2005.

(N. L.)