Ivana Franke, Ana Kadoić, Ines Krasić, Mejra Mujčić, Mirjana Vodopija
Bijela mapa
Ivana Franke - Ana Kadoić - Ines Krasić - Mejra Mujčić - Mirjana Vodopija
2004.
duboki i slijepi tisak, papir, 5/30
520 x 520 mm
MMSU-2369 (1-10)

Izdavač: Hrvatska akadamije znanosti i umjetnosti, Zagreb
Urednica: Slavica Marković
Izrada mape: Josip Solić
Tisak: Kalkografija Kabineta grafike, Zagreb
Otisnula: Ines Krasić
Uvodni tekst: Branko Franceschi
Grafička mapa Ivana Franke - Ana Kadoić - Ines Krasić - Mejra Mujčić - Mirjana Vodopija sadrži deset listova numeriranih i potpisanih olovkom ispod otiska, jedan llist sa životopisima umjetnica i naslovima listova te jedan list s uvodnim tekst na hrvatskom.
Tiskano je 30 mapa obilježenih arapskim brojevima (1-30) i 5 mapa za umjetnice.

Ako kao manje važne zanemarimo generacijsku i osobnu bliskost autorica, koje je Slavica Marković izabrala pri koncipiranju mape, izdvajaju se tri određujuća aspekta koja je čine homogenom cjelinom. U materijalnom smislu autoricama su ponuđene po dvije matrice s kojima će se izvesti po trideset otisaka na 285 gramskom Fabriano Rosaspina papiru, dimenzija 497 x 497 mm. Na razini discipline izbor je sveden na tehnike dubokog tiska, a na estetskoj razini ograničenje je bila pretpostavka da su odsustvo boje i priklanjanje gradacijama sjene ili crnog pigmenta isključiva paradigma stvaranja vizualnog sadržaja. Izvan ovih prilično širokih objektivnih okvira Ivana Franke, Ana Kadoić, Ines Krasić, Mejra Mujičić i Mirjana Vodopija, imale su potpunu slobodu izbora i odluke. U svom dosadašnjem umjetničkom radu sve su autorice sklonost akromatskim kompozicijama iskazale bilo u cjelokupnom svojem opusu (Franke, Kadoić i Mujičić) ili u pojedinim djelima koja su ujedno i vrhunci njihovih dosadašnjih opusa (Krasić i Vodopija). Ni one, niti producentica, očito nisu inzistirale na bilo kakvom dodatnom i obvezujućem momentu koji bi sputao te nasilno odredio autorska rješenja ponuđenog zadatka. Stoga, u pet dobivenih parova listova mapa je, iako krenuvši od podrazumijevajuće sličnosti, u konačnici predstavila zbir različitosti svojih autorica pa obuhvaća široki raspon od figuracije do apstrakcije, od konceptualnog do poetskog, od geste do digitalnog predloška. Ovakav rezultat bio je očekivan, a u smislu raznovrsnosti i priželjkivan. Raspon idejnih rješenja, kao i uvijek adekvatno izabrane tehnike ili kombinacije tehnika dubokog tiska, proistekao je neposredno iz otprije nam poznatih stilskih, tematskih i estetskih preokupacija i zanimanja autorica.
Najzanimljivijim se pokazao način kojim su autorice riješile potencijal grafičkog para. Sve su se, dakako na različite načine, opredijelile za uzajamnu povezanost otiska. Ines Krasić i Mirjana Vodopija odlučile su se za varijaciju motiva. Rješenja su kompleksnija kako od njihovih figurativnih kompozicija prelazimo u područje apstrakcije. Mejra Mujčić odlučila se na odnos pozitiva i negativa kojim afirmira potenciju dualnosti autorske geste koja proizlazi iz samog procesa izvedbe grafičke discipline. Ivana Franke postupkom progresivnog jetkanja kroz dva suprotna smjera ravnomjernog razvijanja kompozicije u prostor od njezinog središta, demonstrirala je spoj stvarne treće dimenzije s njezinom iluzijom na dvodimenzionalnoj površini. Ana Kadoić je, u skladu sa svojim eksperimentima detektiranja (ne)ravnoteže proizašle iz simultanog djelovanja suprotnih svojstava, dvaput djelovala svakom matricom na pojedinačan otisak. U konačnici izvela je dva različita grafička para. Jednom matricom otisnuta je jedna, a drugom druga polovica parova pripadajućih joj grafičkih listova.
*

*Branko Franceschi, iz uvodnog teksta grafičke mape Ivana Franke - Ana Kadoić - Ines Krasić - Mejra Mujčić - Mirjana Vodopija, HAZU, Zagreb, 2004.