David MaljkovićLost Memories from These Days(Izgubljene uspomene na one dane)2006. video u boji, zvuk00:06:45MMSU-3452Kamera: Hrvoje FranjićMontaža: Sanjin Stanić
David Maljković (Rijeka, 1973.) nakon studija na riječkom Filozofskom fakultetu i Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu postaje 2002. diplomirani slikar u klasi prof. Zlatka Kesera. Svoju značajnu međunarodnu karijeru započinje poslijediplomskim studijem na Rijksakademie u Amsterdamu, nakon čega znanje usavršava unutar nekoliko edukacijskih programa, primjerice na Kunst Werke institutu za suvremenu umjetnost u Berlinu i IASPIS-u u Stockholmu. Izlagao je na više od 40 samostalnih i više od 100 skupnih izložbi u zemlji i inozemstvu, između ostalog i u Galeriji Whitchapel u Londonu, PS1 u New Yorku i Kunstvereinu u Hamburgu (2007.). Kao nacionalni predstavnik izlagao je i na raznim bijenalima, od São Paola (2010.), Berlina i Praga (2008.) do salona u Zagrebu i Beogradu. Djela mu se nalaze u brojnim javnim zbirkama vodećih ustanova iz područja suvremene umjetnosti kao što su MoMA u New Yorku i Muzej Stedelijk u Amsterdamu. Dobitnik je uglednih nagrada i priznanja kao što je nagrada 36. zagrebačkog salona i nagrada za suvremenu umjetnost Filip Trade 2002. te 6. madridska nagrada ARCO za mlade umjetnike 2009. godine.
David Maljković je emerging (oni koji se pojavljuju, rastu, koji izranjaju na površinu hrvatskog likovnog zemljovida)* na riječkoj likovnoj sceni koja predstavlja generacijski blisku mladež školovanu izvan matične sredine, koja je krajem devedesetih ostvarila prepoznatljiv, zaokružen i originalan likovni izraz. Umjetnički formirani i školovani u vrijeme brojnih društvenih promjena, njihovo je stvaralaštvo obilježeno pluralizmom izraza, multimedijalnošću i utjecajem masovne kulture na produkciju zrelih i promišljenih radova. Inovativnim propitivanjem suvremene umjetničke prakse u sprezi s postmodernim metodama i strategijama, riječku su art-scenu učinili vitalnom i prepoznatljivom čak i u međunarodnim krugovima.
U počecima svoga slikarskog istupa Maljković kritički sagledava položaj slikarstva unutar odnosa i komunikacije na relaciji umjetnik–publika u okvirima postojećega društvenog realiteta, institucionalnih i tržišnih prilika koje doživljava kao disfunkcionalne i bez kontinuiteta. Na svojim slikarskim izložbama koristi metode simulacije, redefiniranja i fizičkog zadiranja u prostor galerije koristeći se pritom raznoraznim neslikarskim tehnikama, od zabijanja čavla i razlomljenog stakla ravno u zid galerije do prošivanja, soboslikarskih matrica, lijepljena tapeta i upotrebe slike kao dekora u svrhu propitivanja osobnoga slikarskog naslijeđa i usvojenih obrazaca.
Prvi značajan samostalni istup imao je 1999. izložbom ∞ (beskonačnost), slijedi Transplantacija 2001., a izložbom Slike za svakodnevnu potrošnju iz 2002. predstavlja ciklus Stanja slika u kojem gradi suodnos ambijenta i slike, koji je započeo 2000. godine. Proteklih godina nižući slike jednu za drugom postao sam svjestan da slikam ono što mi one uvjetuju. Kako bih prekinuo tu uvjetovanost počeo sam slike dovoditi u nove situacije, stvarajući im nova stanja. Prostor slike počeo je prisvajati vanjske element. U daljnjem radu nemam potrebu za definiranom granicom između prostora slike i vanjskih elemenata, već želim stvoriti njihovu interakciju u cilju razbijanja ustaljenih prioriteta i uspostavljanja nove cjeline.**
Odlaskom na specijalističke studije 2003. i usavršavanje u drugim umjetničkim disciplinama, Maljković otkriva nove tematske impulse koji ga dovode do razrađivanja arhitekture kao novog prostora za artikuliranje svojih radova u formi videa, instalacija, kolaža i crteža. Istražuje kolektivnu memoriju vezanu za dotrajale znamenitosti izgrađene u razdoblju socijalizma, koje su u procesu društvenih promjena izgubile kulturnu i umjetničku vrijednost.
Serija radova Again for tomorrow, Scene for new heritage, These days i Lost memories from these days nastala je kao dio ciklusa koji Maljković razvija oko arhitektonske baštine internacionalnog modernizma: komemorativnog spomenika memorijalne partizanske bolnice Vojina Bakića na Petrovoj gori iz 1981. i Talijanskog paviljona Zagrebačkog velesajma Giuseppe Sambita iz 1961. godine. Umorna mjesta***, kako ih opisuje, uzeta su kao amblemi kulturnog i političkog naslijeđa kojima Maljković stvara poligon za razumijevanje odnosa koje hrvatsko društvo u tranziciji unutar globalnih trendova održava prema spomenicima kulture iz socijalističkog razdoblja.
Radovi su prvi put predstavljeni 2006. u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, a istim radovima David Maljković je izabran za nacionalnog predstavnika na 52. bijenalu u Veneciji, na kojemu, međutim, nije sudjelovao.
Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Zbirci medijske umjetnosti, filma i videa ima video Lost memories from these days iz 2006., u Zbirci slikarstva čuva Sliku s ograničenim predumišljajem iz 2002., a u Zbirci crteža rad Bez naziva iz 1996. godine.
Struktura naracije videa Lost memories from these days referira se na održavanje trgovačkih sajmova na kojima je sraz bogatoga kapitalističkog zapada i ideje boljega socijalističkog društva u radu Davida Maljkovića dobio parodijski odmak. Psihofizičku rastrojenost i otupjelost hrvatske umorne generacije*** ovdje je simbolično predstavio ulogom hostesa (domaćica) koje izmorene, letargične i pasivne u vrijeme društveno-ekonomskih prevrata reklamiraju automobile poredane prostorom Talijanskog paviljona, čiji su kotači betonirani u blokove i onemogućuju pomak u taj dugo očekivani boljitak. Riječ je o priči o izgubljenoj generaciji koja čeka 'bolje sutra', godinu 2009., potencijalni uzlazak u EU. 'Umorni dijalozi' u slow motionu zapravo su kolaži znanih lekcija iz 'Jednostavnog Engleskog'***.
Talijanski paviljon gospodarski je spomenik samoupravljanja i ekonomskog pozicioniranja Jugoslavije u treći politički blok, nesvrstane. Nekad slavljen kao bogatstvo prema kojem je kročila vizija socijalističkog društva, danas je to mastodont, bezimeni svjedok društvenih promjena, prepušten zaboravu i propadanju. Demagoška i propagandna konstrukcija naručitelja objekta nije više održiva te je njegova vrijednost i utilitarnost upitna. Svjestan kompleksnih pitanja koje pokreće, i mogućih politikanskih reakcija, Maljković sugerira rješenje, kojim umanjuje opasnost gubitka identiteta, u smjeru cjelokupne duhovne obnove zasnovane na redefiniciji nasljeđa. Najprije aktualizacijom svijesti o našoj modernoj epohi i njezinoj estetici kroz relativizaciju svih ideoloških pozadina, a potom kroz odvajanje od ideje kolektivnog nasljeđa i stvaranja osobnog nasljeđa****
*Nataša Ivančević, Riječka situacija, iz kataloga Emerging artists, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2004.
**David Maljković, iz kataloga Slike za svakodnevnu potrošnju, Galerija Miroslav Kraljević/INA KUD, Zagreb, 2002.
***Patricia Kiš, Maljković, slikar koji je zavolio video, Jutarnji list, 4. prosinca 2006.
****Branko Franceschi, Umorna mjesta, iz kataloga David Maljković, Again for tomorrow – Scene for new heritage – These days – Lost memories from these days, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2006.
(D.Z.)