Kata Mijatović
Marijanov san
2005.
video u boji, bez zvuka
00:03:58
drvo, digitalni ispis, papir
MMSU-2859 (1-2)
Premda je završila slikarstvo koje je započela studirati na Accademia di belle arti u Firenci, a diplomirala 1997. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Đure Sedera, Kata Mijatović (Branjina, 1956.) u hrvatskoj je javnosti poznata kao multimedijalna umjetnica instalacija, performansa i videa. Od 1988. članica je neformalne umjetničke grupe Močvara iz Baranje čiji je osnivač Zoran Pavelić, a koja je djelovala do 1991. godine. Od 2005. do 2010. bila je članica Umjetničkog odbora Baranjske umjetničke kolonije. Od 2005. je voditeljica Galerije AŽ (Atelieri Žitnjak) u Zagrebu, a od 2007. članica Umjetničke grupe PLEH.
Njezini radovi prepoznatljivi su po minimalnom, gotovo isposničkom iskazu psihičkih ljudskih stanja i podsvjesnih procesa u kojima osnovni sadržajni i konstruktivni materijal čine snovi. Prema Kati, snovi su ljudska aktivnost koja izmiče neposrednoj medijskoj, političkoj i svakoj drugoj društvenoj kontroli. Posredno, sve što nam se događa u životu, snovi obrađuju i recikliraju u labirintima podsvijesti i u toj obradi ne sudjeluju nikakvi sustavi kontrole. Prije bih rekla da nas često puta nesvjesno u snovima „budi“ iz spavanja u koje upada hipnotizirano i izmanipulirano svjesno „ja“,* a upravo o tome govori i njezin prvi performans Povratak iz nesvjesnog izveden 1999. u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu u suradnji sa Zoranom Pavelićem. Ipak, bitnu prekretnicu u svom radu označila je instalacijom Ugljen iz podsvijesti, izloženom iste godine u dvorištu Galerije SC u Zagrebu, kojom je vizualizirala svoj san o radu u rudniku. Dvije godine poslije odlučuje se prvi put predstaviti svoje snove koje je uredno zapisivala tijekom 1991. godine. Snovi 1991–2001 izloženi su kao 30 tekstualnih zapisa u ambijentalno razrađenom prostoru Galerije umjetnina u Slavonskom Brodu, a iste te snove predstavila je i online projektom Mreža snova.** Sličan projekt ostvarit će i s Arhivom snova (www.arhivsnova.hr), u kojem će Internet poslužiti kao alat za pohranu i arhiviranje snova šireg dijela zainteresirane javnosti, a na temelju kojega će od Ministarstva kulture ostvariti zasluge izborom za nacionalno predstavljanje na 55. venecijanskom bijenalu 2013. s ambijentalnom instalacijom Između neba i zemlje u hrvatskom paviljonu smještenom na Fondamenta delle Zattere.
Težnje njezina rada mogu se opisati kao prožimanje svjesnog i nesvjesnog, sna i jave po uzoru na slikare nadrealiste. U osmišljene i razrađene projekte unosi predmete koji nose prepoznatljiv vizualni kôd i izvedbu čine čitkom i dostupnom. Plavi lonac, voda, kavez, ljestve… postaju sastavni dio Katina predmetnog rječnika kojim pokušava graditi nematerijalnu sliku prostora, razdvaja svjetove i progovara o važnosti nesvjesnog dijela naše dvojnosti. Metaforu i atmosferu sna i nesvjesnog često upotpunjuje zvučnom kulisom popularne glazbe ili namakanjem predmeta u vodu. Dvostrukim pojavljivanjem umjetnice i predmeta (projekcijom dvojnice, odnosno one koja je u snu, u suprotnosti s onom koja je stvarno prisutna u budnom stanju) pokušava dočarati onu fluidnu, disperzivnu granicu između neba i zemlje, između dva svijeta, koju i sami često pokušavamo neuspješno opisati sjećajući se sna. Korištenjem videoprikaza tijekom performansa Kata uspješno transponira stvarnost i ostvaruje alegorijski prostor u kojem sebi daje razne uloge (od sakupljačice sna, one koja san sluša do one koja ga promatra) ili pokušava dešifrirati one elemente sna koji u njezinu životu trenutačno predstavljaju sadržaj koji ju zaokuplja (život i smrt).

Zanimanje za dvojnost koja proizlazi iz realnog, budnog, i sanjanog života, Kata proširuje i na intimni svijet svoje okoline. Performansom Izabrani snovi iz 2002. u Klubu Močvara u Zagrebu tekstulano je predstavila 23 sna svojih prijatelja i poznanika, koji su bili popraćeni i portretnom fotografijom osoba koje su darovale san. Pojedine snove iz tog projekta oblikovala je kao preformanse i snimila kao video: Željkov sanKaras, Zagreb, 2004.), Markitni san (Studio MSU, Zagreb, 2004.) te Marijanov san koji se nalazi u Zbirci medija, videa i filma Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.

Marijanov san predstavlja san hrvatskog umjetnika Marijana Crtalića, koji je Kata Mijatović predstavila performansom za vrijeme izložbe hrvatskog videa INSERTu Muzeju suvremene umjetnosti 2005. u Zagrebu. Minimalističkim zadiranjem u prostor snova i jave, Kata je inventarom (ne)svjesnog obilježila područje isprepletanja: više metara visoke drvene ljestve naslonjene na zid u stvarnom izložbenom prostoru u podudarnosti su s transcendentnim prostorom u kojem se Kata Mijatović, u ulozi promatračice sna s ove strane, kreće ili povremeno sjedi na više metara visokim drvenim ljestvama.
Arhetipsko značenje odabranog materijala popraćeno je i tekstom Marijanova sna na zidu: Dosta davno sanjao sam kako sa skupinom praljudi trčim po stjenovitoj planini. Bili smo goli, veseli, dugokosi, dlakavi, i čini mi se da nisam bio jedinka u svojem tijelu, već sam se na neki način selio iz tijela u tijelo. U glavnom, trčanje i vrištanje nije umaralo moje-naša tijela, već je oslobađalo i rasterećivalo, kao i postepeno raspadanje stijena pod našim nogama. Iz pukotina je kuljala lava i uskoro se planina po kojoj smo trčali potpuno raspala, odnosno pretvorila u propadajuću masu stijena i lave pomiješanih sa mnom-nama koji smo propadajući zrakom trčali-mlatili rukama i nogama i vrištali od lude sreće i veselja. Padali smo u nedohvatnu dubinu, valjda u nekakvo more lave. Ni u jednom trenutku nije me-nas bilo strah od pada, smrti i sl. U tom beskonačnom padu završio se i san. Ne sjećam se jesam li naprosto počeo sanjati drugi san ili sam se spontano probudio iz ovog, ali znam da sam probudivši se bio sretan, zadovoljan, opušten, smiren i sve u tom stilu. Ludnica!
Ovakvim pristupom Kata nas je približila dematerijalizaciji stvarnosti kojom želi naglasiti da smo kao vrsta, kao ljudska bića uvjetovani tom dvojnošću, da su u nama svjetovi iz svjesnog „ja“, iza racionalnog u kojima prebiva golema potpuno neistražena psihička energija o kojoj ne znamo i, što je najzanimljivije, ne želimo znati gotovo ništa. Starije civilizacije poznavale su i koristile se tim potencijalima iz snova, iz nesvjesnog, dok „mi“ sve to zaboravljamo. Snove doživljavamo uglavnom kao privatne introspektivne priče kojih se ujutro ponekad prisjećamo. Ovaj život je kao neka kiselina koja nagriza sve ono što nije racionalno, svu poeziju, snove, sve što nije upotrebljivo u materijalnom potrošačkom smislu.**

*Davor Konjikušić, U snovima smo svi umjetnici, Novosti, br. 689, 4. ožujka 2013. (www.novossti.com/2013/03/kata-mijatovic-u-snovima-smo-svi-umjetnici/)
**www.miroslav-kraljevic.hr/1/dreams/indeks.htm
***Suzana Marjanić, Razgovor s Katom Mijatović, Zarez, br.144, 17. prosinca 2004. (www.zarez.hr/clanci/razgovor-s-katom-mijatovic)

(D.Z.)