Nina Ivančić
Prah zmaja
1984.
ulje, platno
1550 x 1900 mm
MMSU-1979
Nina Ivančić (Zagreb, 1953.) umjetnica je koja svoja najzapaženija djela ostvaruje u mediju slikarstva. Nakon što je 1977. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića, postaje suradnica Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera, a 1986. odlazi u Ameriku. Dobitnica je prestižne Fulbrightove stipendije za slikarstvo. Po završetku školovanja na Columbia University ostaje raditi u New Yorku do 1993., kada se vraća u Hrvatsku. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu predaje slikarstvo od 1999. godine.
Sudjelovala je na brojnim domaćim i inozemnim, samostalnim i grupnim izložbama. Tijekom 70-ih i 80-ih više je puta izlagala na zagrebačkom Salonu mladih, bijenalima mladih u Rijeci te Zagrebačkom salonu. Brojna su sudjelovanja Nine Ivančić na likovnoj koloniji u Rovinju i porečkom Annalu, a u njezinoj izložbenoj karijeri ističe se izlaganje na XII. bijenalu u Parizu (1982.) te likovnom bijenalu u Veneciji (1995.). Retrospektivna izložba koja prikazuje dva desetljeća umjetničina stvaralaštva, od radova nastalih 80-ih do onih s početka 2000-ih, organizirana je u suradnji Gradskog muzeja iz Bjelovara, Galerije Zuccato iz Poreča i Galerije Waldinger iz Osijeka, a održana je 2004./2005. godine. Posljednja izložba većeg opsega priređena je u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2006. godine.
Iako se Nina Ivančić umjetnički formirala sredinom 70-ih u kontekstu ponovnog oživljavanja i obnavljanja slikarstva, njezini se radovi konceptom razlikuju od svega onoga što je u to vrijeme postojalo na umjetničkoj sceni te od smjernica kojih su se pridržavali predstavnici novoga slikarstva. Novo slikarstvo (slikarstvo-slikarstvo, primarno ili autorefleksivno slikarstvo) isključuje bilo koji oblik ekspresije, emocije ili alegoričnosti, umjetnički predmet ne pobuđuje nikakvu asocijativnost. Umjetnici se služe osnovnim slikarskim sredstvima, podlogom i bojom (najčešće bijela, siva ili crna) kako bi analitički ispitali prirodu samoga slikarstva, odnosno proces nastanka slike.
Zanimanje za mogućnosti koje se mogu postići slikarskim tehnikama i materijalima karakteristike su najranijih radova Nine Ivančić, koji su nastali tijekom školovanja te neposredno nakon završetka Akademije. Isticanje pikturalnih svojstava koja se postižu u međuodnosu materije i boje, istraživanje efekta dobivenog suprotstavljanjem živo obojenih dijelova slike, upotreba elemenata apstraktne umjetnosti, gestualnog slikarstva, informela ili lirske apstrakcije govori u prilog individualnom pristupu i udaljavanju od pravila primarnog slikarstva 70-ih.
Početkom sljedećeg desetljeća, 1980./81., površina slike postaje strože organizirana. Tipična kompozicija iz tog razdoblja manji je kvadrat postavljen unutar većeg kvadrata, a čitava površina prekrivena je ujednačenim kratkim potezima koji se mjestimično pretvaraju u arabeskne motive.
Pravilna struktura slike ubrzo će prerasti u amorfne oblike naglašenog kolorita, radove izrazite gestualnosti i ekspresivnosti koji pokazuju autoričinozanimanje za sliku i uživanje u samom činu slikanja. Ti će radovi (nastali nakon 1983.) Ninu Ivančić obilježiti kao jednu od glavnih protagonistica Nove slike.
Odlaskom u New York dolazi do radikalne promjene u njezinu slikarstvu.
Ponovno oživljavanje geometrijske apstrakcije, tzv. nova geometrija ili neo-geo, javlja se kao reakcija na poetiku Nove slike. Aktualne trendove u tadašnjoj likovnoj umjetnosti, prihvatit će i Nina Ivančić te će tijekom 1986./87. izraditi veći broj slika na kojima prevladavaju geometrijske forme. Plošna kompozicija sačinjena je od precizno iscrtanih geometrijskih likova koji se izmjenjuju s mrežom ravnih linija. Površinu slike mjestimično prekrivaju arabeskni motivi, što se može iščitati i kao jedini preostali trag i poveznica s ekspresivnim i gestualnim oblicima iz prethodne slikarske faze. Geometrijske slike, osim što se referiraju na prošle umjetničke pravce (apstrakcija, minimalizam...), pokazuju i sve veći utjecaj novih medija i podsjećaju na programiranu i zaustavljenu sliku s kompjutorskog ekrana.
Novi zaokret u slikarstvu Nine Ivančić događa se početkom 90-ih kada počinje raditi serije šabloniziranih, crnih brodova naslikanih na bijeloj podlozi. Motiv broda izrađivat će i u kolažu koji će najprije uvećati i potom fotokopirati, a u postupku fotokopiranja promijenit će se koloristička obilježja rada. Uz brodove čije siluete počinje izrezivati s podloge tako da se oni pretvaraju u objekte, u sljedećem desetljeću uvodi nov motiv, avion. Ni avioni, kao ni brodovi, nisu prikazani realistično niti su smješteni u prirodno okruženje, a lišeni su i bilo kakve ekspresivnosti. Kao da su prikazani u kakvu specijaliziranom časopisu ili tehničkom priručniku, a da bi crtež bio što precizniji, koristi se šablona. U prikaz aviona opet se unosi boja, a važnost je dana i tekstualnoj intervenciji koja govori o tehničkim karakteristikama letjelice.

Prah zmaja ilustrativan je primjer slikarske poetike Nove slike. Korišten je tipičan veliki format, u potpunosti ispunjen fantazmagoričnim formama. Površina slike podsjeća na pogled kroz kaleidoskop: prepuna je oblika intenzivnih boja koji izlaze jedan iz drugoga, preklapaju se ili lome, jedni su plošni, drugi naglašenog volumena; kristalični i biomorfni oblici izmjenjuju se s apstraktnima. Neki od njih pobuđuju asocijacije na slike iz predmetnog svijeta, ali bilo kakav pokušaj interpretacije ili povezivanja s poznatim vodi k neobjašnjivom, dvosmislenom ili nedorečenom. Svaki fragment slike zaseban je segment, sadržajna ili neka druga vrsta povezanosti između susjednih dijelova ne postoji. Na taj način kompozicija dobiva više očišta, policentrična je. Svi likovni elementi koji su karakteristični za slikarstvo Nine Ivančić u vrijeme dok slika u maniri Nove slike, kao što je širok potez kista, gesta koja pridonosi ekspresivnosti slike, intenzivan kolorit, odsutnost lako čitljivih i prepoznatljivih figura, amorfni, fantazmagorični ili biomorfni oblici, prisutni su i na slici Prah zmaja.

(V. B.)