Nika RadićČahura2004. balonska svila, staklo, plastika, metal, električna instalacija, zvučni zapis1800 x 2300 x 5500 mmMMSU-4324 (1-6)
Kroz radove Nike Radić (Zagreb, 1968.) često se provlače pitanja ljudske komunikacije, međusobnog (ne)razumijevanja, nesporazuma i šumova. Budući da je i umjetnost specifičan oblik komunikacije, pitanja o granicama razumijevanja naviru i u ovom polju. Osobito su usmjerena na probleme prijenosa i transformacije 'poruke' umjetničkog rada od umjetnika i kustosa u statusu pošiljatelja do publike kao primatelja. Tema ima opću društvenu aktualnost, u odnosu na globalnu mrežu novih komunikacijskih i informatičkih tehnologija, ali je i osobno intonirana, s obzirom na to da umjetnica premošćuje različite relacije u inozemstvu i Hrvatskoj. Nakon Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, diplomirala je 2008. povijest umjetnosti na Sveučilištu u Beču i otad živi između Zagreba, Beča i Berlina.
Granica komunikacije u njezinim se radovima često uspostavlja i fizički, kroz specifičnu arhitekturu prostora, kao u instalaciji Čahura. Ova dugačka, organička forma izrađena je od tekstilnog materijala i u sebi sadrži svjetlosni izvor i zvučnu snimku. Privlači svojom bjelinom i unutarnjim svjetlosnim isijavanjem, a istovremeno odzvanja nerazgovijetnim žamorom grupe ljudi. Riječ je o akuzmatičnom zvuku koji također strukturira prostor, ali sam izvor ostaje nevidljiv i nespoznatljiv, zakinut za tijelo koje ga proizvodi. Budući da je Čahura zatvorena u sebe i posjetitelj ne može ući unutra, djeluje ambivalentno, istovremeno pozivajući i izazivajući nelagodu. Tanka membrana postaje oznakom labilne granice između privatnog i javnog, prikrivenog i vidljivog, zaštićenosti i izloženosti. Suptilno, u apstrahiranome modusu i bez moralizirajuće poante, Čahura otvara pitanja o gostoljubivosti, dinamici uključivanja i isključivanja te neizvjesnosti suvremenih prostora.
(K.O.)