Nina Ivančić32' St. Pierre Dory "Proctor"1997. akrilik, platno1120 x 2035 mmMMSU-1934
Nina Ivančić (Zagreb, 1953.) umjetnica je koja svoja najzapaženija djela ostvaruje u mediju slikarstva. Nakon što je 1977. diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića, postaje suradnica Majstorske radionice Ljube Ivančića i Nikole Reisera, a 1986. odlazi u Ameriku. Dobitnica je prestižne Fulbrightove stipendije za slikarstvo. Po završetku školovanja na Columbia University ostaje raditi u New Yorku do 1993., kada se vraća u Hrvatsku. Na Umjetničkoj akademiji u Splitu predaje slikarstvo od 1999. godine.
Sudjelovala je na brojnim domaćim i inozemnim, samostalnim i grupnim izložbama. Tijekom 70-ih i 80-ih više je puta izlagala na zagrebačkom Salonu mladih, bijenalima mladih u Rijeci te Zagrebačkom salonu. Brojna su sudjelovanja Nine Ivančić na likovnoj koloniji u Rovinju i porečkom Annalu, a u njezinoj izložbenoj karijeri ističe se izlaganje na XII. bijenalu u Parizu (1982.) te likovnom bijenalu u Veneciji (1995.). Retrospektivna izložba koja prikazuje dva desetljeća umjetničina stvaralaštva, od radova nastalih 80-ih do onih s početka 2000-ih, organizirana je u suradnji Gradskog muzeja iz Bjelovara, Galerije Zuccato iz Poreča i Galerije Waldinger iz Osijeka, a održana je 2004./2005. godine. Posljednja izložba većeg opsega priređena je u Klovićevim dvorima u Zagrebu 2006. godine.
Iako se Nina Ivančić umjetnički formirala sredinom 70-ih u kontekstu ponovnog oživljavanja i obnavljanja slikarstva, njezini se radovi konceptom razlikuju od svega onoga što je u to vrijeme postojalo na umjetničkoj sceni te od smjernica kojih su se pridržavali predstavnici novoga slikarstva. Novo slikarstvo (slikarstvo-slikarstvo, primarno ili autorefleksivno slikarstvo) isključuje bilo koji oblik ekspresije, emocije ili alegoričnosti, umjetnički predmet ne pobuđuje nikakvu asocijativnost. Umjetnici se služe osnovnim slikarskim sredstvima, podlogom i bojom (najčešće bijela, siva ili crna) kako bi analitički ispitali prirodu samoga slikarstva, odnosno proces nastanka slike.
Zanimanje za mogućnosti koje se mogu postići slikarskim tehnikama i materijalima karakteristike su najranijih radova Nine Ivančić, koji su nastali tijekom školovanja te neposredno nakon završetka Akademije. Isticanje pikturalnih svojstava koja se postižu u međuodnosu materije i boje, istraživanje efekta dobivenog suprotstavljanjem živo obojenih dijelova slike, upotreba elemenata apstraktne umjetnosti, gestualnog slikarstva, informela ili lirske apstrakcije govori u prilog individualnom pristupu i udaljavanju od pravila primarnog slikarstva 70-ih.
Početkom sljedećeg desetljeća, 1980./81., površina slike postaje strože organizirana. Tipična kompozicija iz tog razdoblja manji je kvadrat postavljen unutar većeg kvadrata, a čitava površina prekrivena je ujednačenim kratkim potezima koji se mjestimično pretvaraju u arabeskne motive.
Pravilna struktura slike ubrzo će prerasti u amorfne oblike naglašenog kolorita, radove izrazite gestualnosti i ekspresivnosti koji pokazuju autoričinozanimanje za sliku i uživanje u samom činu slikanja. Ti će radovi (nastali nakon 1983.) Ninu Ivančić obilježiti kao jednu od glavnih protagonistica Nove slike.
Odlaskom u New York dolazi do radikalne promjene u njezinu slikarstvu.
Ponovno oživljavanje geometrijske apstrakcije, tzv. nova geometrija ili neo-geo, javlja se kao reakcija na poetiku Nove slike. Aktualne trendove u tadašnjoj likovnoj umjetnosti, prihvatit će i Nina Ivančić te će tijekom 1986./87. izraditi veći broj slika na kojima prevladavaju geometrijske forme. Plošna kompozicija sačinjena je od precizno iscrtanih geometrijskih likova koji se izmjenjuju s mrežom ravnih linija. Površinu slike mjestimično prekrivaju arabeskni motivi, što se može iščitati i kao jedini preostali trag i poveznica s ekspresivnim i gestualnim oblicima iz prethodne slikarske faze. Geometrijske slike, osim što se referiraju na prošle umjetničke pravce (apstrakcija, minimalizam…), pokazuju i sve veći utjecaj novih medija i podsjećaju na programiranu i zaustavljenu sliku s kompjutorskog ekrana.
Novi zaokret u slikarstvu Nine Ivančić događa se početkom 90-ih kada počinje raditi serije šabloniziranih, crnih brodova naslikanih na bijeloj podlozi. Motiv broda izrađivat će i u kolažu koji će najprije uvećati i potom fotokopirati, a u postupku fotokopiranja promijenit će se koloristička obilježja rada. Uz brodove čije siluete počinje izrezivati s podloge tako da se oni pretvaraju u objekte, u sljedećem desetljeću uvodi nov motiv, avion. Ni avioni, kao ni brodovi, nisu prikazani realistično niti su smješteni u prirodno okruženje, a lišeni su i bilo kakve ekspresivnosti. Kao da su prikazani u kakvu specijaliziranom časopisu ili tehničkom priručniku, a da bi crtež bio što precizniji, koristi se šablona. U prikaz aviona opet se unosi boja, a važnost je dana i tekstualnoj intervenciji koja govori o tehničkim karakteristikama letjelice.
U pravokutnom, vodoravno položenom kadru slike 32' St. Pierre Dory "Proctor", koji prati oblik prikazanog motiva, naslikan je crni brod na neutralnoj, bijeloj podlozi. U donjem dijelu slike ispisan je naziv, odnosno vrsta broda: 32' St. Pierre Dory "Proctor". Jednobojan motiv je plošan, bez ikakvih naznaka volumena, i djeluje poput siluete. U serijama brodova, a što je vidljivo i na ovoj slici, autoricu ne zanima slikovit prikaz motiva smještenog u primorski pejzaž, luku ili na pučinu niti njegova iluzionistička interpretacija, nju zanimaju tehničke karakteristike plovila: vrsta broda, njegov oblik, nosivost, dubina gaza… Zato slika i onaj dio broda koji promatrač ne vidi, odnosno dio koji se nalazi ispod površine vode.
Na slici 32' St. Pierre Dory "Proctor" nema modeliranja, prevladava gust i ujednačen potez, ekspresija je potpuno nestala, a prikaz broda asocira na prikaz plovila iz enciklopedije ili specijaliziranih tehničkih priručnika.
(V. B.)