Branko RužićDubrovnik1992.- 1993. tesanje, drvo, bojano600 x 700 x 210 mmMMSU-1862
Sve je skulptura - misao je vodilja kiparskog djelovanja Branka Ružića. Ipak, za Ružića u početku skulptura nije bila jedini način izražavanja. Želio je studirati fresko slikarstvo, koje se nije predavalo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a po završetku studija kiparstva u klasama Ive Lozice i Frane Kršinića, ne uspijeva se posve pronaći u mediju. Stoga upisuje prvo specijalnu grafiku kod Tomislava Krizmana, a zatim slikarstvo kod Marina Tartaglie. Nakon što je 1948. diplomirao i slikarstvo te se njime bavio niz godina, Ružić se 1956., u dobi od 37 godina, vraća skulpturi izradom portretne glave Otac. U godinu dana izradio je stotinjak skulptura pronašavši slobodu izraza i motiva, koji su u akademskim okvirima često bili ograničeni na uspješno savladavanje tradicionalnih kiparskih tema (portret, torzo, figura).
Najviše skulptura izradio je u drvu, koje je kao materijal poštovao do te mjere da ne samo da je nerijetko ostavljao godove vidljivima, a površinu većinski neobrađenom, nego se zapravo vodio sugestijom drva „koje ima svoju inicijativu“. Drugim riječima, zamišljeni oblik nije tek pokušao naknadno istesati iz drveta, već je formu koju je materijal predlagao prepoznavao te iznosio na površinu, na vidjelo.
Unutar bojenog tamnosmeđeg elipsoidnog omotača nalazi se grubo tesana stepeničasta kompozicija svjetlijeg drveta. Tek u dosluhu s naslovom potvrđuje se opravdanost asocijacije s maketom grada, a promatrač aktivnim traženjem sličnosti prepoznaje dubrovačke zidine zaštićene kulama i tvrđavama. Bez želje za opisnim bilježenjem razlika u konstrukciji kula ili detalja arhitektonskog bogatstva Dubrovnika unutar zidina, Ružić se zadržava na memoriji izgleda grada. Zbijena masa i ulančanost sugeriranih arhitektonskih jedinica stavljaju, dakle, naglasak na pojednostavljenu i subjektivnu urbanističku sliku grada.
(K. G.)