Vlasta DelimarOgradila sam se1982.-1995. analogna fotografija, fotografski papir, zrcalo staklo800 x 810 mmdimenzije postava promjenjiveMMSU-2208 (1-7)
Vlasta Delimar (Zagreb, 1956.) započela je umjetničku karijeru krajem sedamdesetih, usvajajući postupke i metode nove umjetničke prakse kojima se služi i danas. Za nju prepoznatljivi performansi, kojima pridružujemo medij fotografije i instalacije, uglavnom su viđeni kao istupi, ekscesi usmjereni pretresanju i osujećivanju konvencija dominantnih društveno-kulturnih normi. U tom smislu Delimarin rad u cijelosti stvara nelagodu i uzrokuje zazor od društvenih tabua, uzimajući u obzir da se čovjek s njima ne želi suočavati, držeći ih po sebi danim načelima postojanja. Psihoanaliza ih je smjestila u red potlačenog i neartikuliranog, zrcalno suprotnog identitetu koji čovjeka određuje u društvenom životu i svrstava ga u jednu od ladica društvene hijerarhije. Zadržavajući se na spolnosti žene, njezin je govor jasan: u pristojnim razgovorima žena se nikad ne spominje kao predmet žudnje ili subjekt uživanja. To što se podrazumijeva, Delimar vidi problematičnom temom i stoga postavlja za okosnicu vlastita rada. Nastupa kao zagovornica opozicije s namjerom oslabljenja neprikosnovenosti autoriteta. Na tom putu formirala je specifično polje interesa, oslobađanje glasa nesvjesnog, izricanje neizrečenog – tjelesnog i ljudskog, golog i spolnog, odjeljujući čovjeka kao živo biće od čovjeka nositelja društvene uloge. Smisao osvješćivanja tabua pronalazi u sasvim jednostavnoj činjenici da čovjek o njima ne razmišlja dok se s njima ne suoči. Inače ostaju smješteni u njegovoj intimi, što bi bilo sasvim legitimno i bezbolno kada u suživotu s drugima ne bi bili nepovoljni u vidu osude, isključivanja drugačijih ili šikaniranja različitosti.
Seriju fotografija iz 1982. pod nazivom Vizualni orgazam, doradila je 1995. u fotoinstalaciju Ogradila sam se prislanjajući zrcalne ploče na fotografije smještene na zid. Time produbljuje komunikativnost rada s publikom tako da spolnost žene deintimizira dvostrukim zahvatom: ograđujući i štiteći je od pogleda te istodobno pospješujući prepoznavanje njezina lica (same autorice kao i potencijalne gledateljice) u zrcalnom odrazu. Sedam fotografija velikog formata postavljenih u maniri filmskih sekvencija, kreću se na rubu između pornografskog i erotskog, dakle između sasvim izvjesnog i blago sakrivenog; premda vidimo samo lice – tijelo je odsutno i uskraćeno pogledu, asocijativnost lica u orgazmičkom grču (ekstazi) gledatelju se obraća direktno, stvarajući dojam da je i sam prozvan. Jezik slike to je jači što je riječ o fotografiji, čiju vjerodostojnost ne propitujemo, nego joj prilazimo s povjerenjem.
Suočavanjem s najintimnijim trenutkom odnosa žene i muškarca, kao i susretom s neobjašnjivošću fenomena orgazma, autorica ulazi u neistraženo polje temeljno ljudskog, nesvjesnog, zakoračivši s druge strane civilizacijski uvaženog i prihvaćenog.
(K.O.)