Ljubo de Karina
Skulptura 82 (Kamen na kamen)
1982.
kamen Brački sivac
300 x 300 x 300 mm
MMSU-1399
Završivši sa školovanjem i povratkom u svoj brsečki kraj Ljubo de Karina (Rijeka, 1948.) vraća se u podneblje tradicijske kamene gradnje kojeg je prepoznao kao idealno ishodište za kiparsko istraživanje. Graditeljsko nasljeđe suhozida inicira novo kreativno polazište i radikalan umjetnikov obrat u odnosu na dotadašnji ciklus biomorfne drvene skulpture (Delfin, 1974., Kompozicija, 1975., Kompozicija 105, 1977.). Imaginarne artificijelne kamene sklopove Kamen na kamen s kojima započinje 1978. godine de Karina je uzdignuo do razine megalitskih simbola primorske arhitekture. Monumentalna, skoro pa metafizička snaga plastike dojmljiva je i izvan spomenutog prostornog konteksta kojeg je stvorio čovek na kamike.
U početku su se radovi sastojali od jednog elementa, da bi s vremenom rasli u nizove s nekoliko varijacija kamenih sklopova. Arhetipski magični kôd sastoji se od dva arhitektonska elementa: kamen koji nosi (oslonac) i kamen koji se nosi. Dualizam odnosa vrlo će nam brzo sugerirati tektoničnost i arhi-tektoničnost, pa ćemo u tom smislu autora prepoznati i kao sudionika pojave koja se krajem 70-tih godina naziva arhitektonskom skulpturom…* Značaj ovog ciklusa nije samo u oblicima slaganima u izraženi ritam, već i u grafizmu površine s kojim je dokinuo strogu ravninu i bjelinu kamena. Na neke primjere iz ciklusa de Karina upisuje znak koji podsjeća na (zabatni) trokut, a što će naznačiti novi ciklus pod skupnim nazivom Prodori s kojim započinje krajem 1983. godine. Karina je novim svojim traganjima u skulpturi snažnije zašao u vlastito iskustvo i iskonski je odredio sam skulptorski zadatak.**

*Berislav Valušek, Ljubo de Karina, Moderna galerija, Rijeka, 1997.
**Milan Zinaić, Predgovor, iz kataloga Ljubomir Karina, Radničko sveučilište, Labin; Centar za kulturu i obrazovanje, Pazin, 1982.

(D. Z.)