Branko Ružić
Vijećnica
1993.
tesanje, drvo
780 x 700 x 400 mm
MMSU-1863
Sve je skulptura - misao je vodilja kiparskog djelovanja Branka Ružića. Ipak, u početku, za Ružića skulptura nije bila jedini način izražavanja. Želio je studirati fresko slikarstvo, koje se nije predavalo na zagrebačkoj Akademiji likovnih umjetnosti, a po završetku upisanog studija kiparstva, koji je polazio u klasama profesora Ive Lozice i Frane Kršinića, ne uspijeva se posve pronaći u mediju. Stoga upisuje prvo specijalnu grafiku kod Tomislava Krizmana, a zatim slikarstvo kod Marina Tartaglie. Nakon što je 1948. diplomirao i slikarstvo te se njime bavio niz godina, Ružić se 1956., u dobi od 37 godina, vraća skulpturi izradom portretne glave Otac. U godinu dana izradio je stotinjak skulptura pronašavši slobodu izraza i motiva, koji su u akademskim okvirima često bili ograničeni na uspješno savladavanje tradicionalnih kiparskih tema (portret, torzo, figura).
Najviše skulptura izradio je u drvu, koje je kao materijal poštovao do te mjere da, ne samo da je nerijetko ostavljao godove vidljivima, a površinu većinski neobrađenom, nego se zapravo vodio sugestijom drva „koje već ima svoju inicijativu“. Drugim riječima, zamišljeni oblik nije tek pokušao naknadno istesati iz drveta, već je formu koju je materijal predlagao prepoznavao te iznosio na površinu, na vidjelo.

Tema arhitekture ovjekovječena u Ružićevoj skulpturi na primjerima Katedrale, Kapije, Tvrđave ili, specifičnije, Tornjeva Bolonje i Dubrovnika, ovaj se put na Vijećnici javlja kao zbroj tri vezana komada drveta. Visinom se ističe središnji dio pravilnog četvrtastog presjeka, lagano ukošen i flankiran dvama nižim komadima, koji podsjećaju na obične cjepanice. Ružić se u prikazu vijećnice zadržava na fundamentalnim odrednicama arhitekture, tj. na ideji gradnje kao odnosu dijelova unutar i spram cjeline. Estetsku nadgradnju nećemo pronaći u vještini prikaza kakvog arhitektonskog detalja, već u prirođenoj mekoći drveta i godovima koji se nižu u različitom smjeru zavisno od načina rezanja. Struktura visokog tornja može uputiti na jezgre talijanskih srednjovjekovnih gradova poput San Gimignana, koje Ružić navodi kao važne impresije s putovanja na koja kreće u periodu kada se vraća kiparskom oblikovanju (1955./56.).

(K. G.)