Alen Floričić
Bez naziva 09/02
2002.
video u boji, zvuk, petlja
00:00:40
MMSU-2484
Alen Floričić (Pula, 1968.) diplomirao je likovne umjetnosti na Odjelu kiparstva Pedagoškog fakulteta u Rijeci 1993. godine. Završio je poslijediplomski magistarski studij Videa i novih medija na Akademiji za likovne umjetnosti i oblikovanje u Ljubljani. Član je HDLU Istre. Profesor je u Školi za primijenjenu umjetnost i dizajn u Puli i vanjski suradnik na Akademiji primijenjenih umjetnosti u Rijeci. Do 1996. godine radi u okvirima tradicionalnih medija slike i skulpture, a od tada se bavi instalacijom i ambijentima u kojima dominantno mjesto zauzima medij videa. Prvu samostalnu izložbu imao je 1989. godine i od tada kontinuirano izlaže svoje radove na godišnjoj razini, a od 1991. godine sudjeluje na svim većim skupnim izložbama hrvatske suvremene umjetnosti, uključujući izložbe u inozemstvu, između ostalog u Centru za Suvremenu umjetnost PS1 u New Yorku, Kunsthalle Bethanien u Berlinu i Rennaisance Society u Chicagu. Bio je jedan od predstavnika Hrvatske na 51. Biennalu u Veneciji (2005.). Za svoj je rad dobio više nagrada između kojih nagradu Riviere na Biennalu mladih u Rijeci (1991.), Grand Prix 25. Salona mladih u Zagrebu (1998.), drugu nagradu Zagrebačkog Salona (2005. i 2007.).

Bez naziva 01/02 jedan je od ranih radova koji formativnim i sadržajnim elementima sažima premise većeg dijela opusa autora do polovice dvijetisućitih: realistički interijer, autorovo tijelo, govor u prvom licu i statičnost. Reduciranom izražajnom instrumentariju i odsutnosti naracije usprkos, njegove radove propuhuje moćan egzistencijalni naboj. Razumijevanje medija pokazuje posebnom sintaksom - ne služi se jezikom, odnosno govorom – označiteljima čovjekove posebnosti i izvrsnosti, ali mu radovi nisu nijemi. Uvodi dvije vrste zvučne artikulacije pokretnih slika, zvuk kojeg doživljavamo kao govor nesvjesnog, traumatičnog i instinktivnog, ili sasvim suprotno, prepoznatljiv zvuk iz svakodnevice koji u repetitivnoj formi obično priziva emociju smijeha i apsurda. U pravilu je riječ o videu od nekoliko minuta prezentiranom u beskonačnom vremenu petlje.
Od polovice dvijetisućitih nadalje, umjesto kamere i snimanja sebe u režiranom kadru, Floričić koristi plošnu, apstraktnu pozadinu na kojoj se pojavljuje kompjutorski generiran, multiplicirani lik autora, podsjećajući na elektronsku sliku videoigre.

(S.S.)