Ana Kadoić2 + 2četvrti list iz grafičke mape Ivana Franke - Ana Kadoić - Ines Krasić - Mejra Mujčić - Mirjana Vodopija2004.aquatinta, suha igla, papir, B 5/15497 x 497 mmMMSU-2369-4Izdavač: Hrvatska akadamije znanosti i umjetnosti, ZagrebUrednica: Slavica MarkovićIzrada mape: Josip SolićTisak: Kalkografija Kabineta grafike, ZagrebOtisnula: Ines KrasićUvodni tekst: Branko Franceschi
Grafička mapa Ivana Franke - Ana Kadoić - Ines Krasić - Mejra Mujčić - Mirjana Vodopija sadrži deset listova numeriranih i potpisanih olovkom ispod otiska, jedan llist sa životopisima umjetnica i naslovima listova te jedan list s uvodnim tekst na hrvatskom.
Tiskano je 30 mapa obilježenih arapskim brojevima (1-30) i 5 mapa za umjetnice.
Ana Kadoić koncepciju svog para začela je iz vrlo osobitog sagledavanja mape. U srži njezionog zanimanja je bipolarno djelovanje koje može proizaći samo iz dvostrukog djelovanja svakog elementa izvedbe matrice, pa je svakom matricom izvela i njoj suprotan otisak, za razliku od ostalih autorica koje su za svaki otisak iz para koristile različitu matricu. Dakle kod Ane Kadoić govorimo o petnaest parova izvedenih svakom matricom, odnosno o A i B seriji otisaka. Svaka grafika izvedena je iz dva otiska. Prvi otisak jednog para najprije je izveden bijelom bojom, a potom je ista matrica premazana crnom te je otisak ponovljen preko prethodno izvedenog bijelog otiska. U izvedbi drugog otiska iz para, ta ista matrica je najprije premazana crnom bojom za izvedbu prvog, a potom bijelom bojom za izvedbu drugog postupka otiskivanja. Drugi set parova na identičan je način izveden s drugom matricom. U tehničkom smislu Kadoić je pri izvedbi svake matrice kombinirala postupke aquatinte za izvedbu osnovnog tona te suhe igle za dodavanje strukture i postizanje tamnijeg tona grubim odnosno finim brusnim papirom za oduzimanje strukture i posvjetljivanje tona. Dodatno je efekt potiranja uslojen uvođenjem komplementarnog crveno-zelenog para. Mala količina crvene boje iskorištena je za “zagrijavanje“ crnog, a zelene (dobivene oksidacijom žute boje na cinkovoj matrici) za “hlađenje“ bijelog tona. Ovaj složeni postupak jednostavno se svodi na autoričinu uobičajenu praksu da na istom predlošku maksimalno iskoristi suprotstavljene datosti koje će svojim dokidanjem proizvesti konačan dojam. Nešto od međudjelovanja ovih složenih koncepcijsko-izvedbenih unutrašnjih silnica naslućuje se u gotovo baroknoj pokrenutnosti otiska.*
*Branko Franceschi, iz uvodnog teksta grafičke mape Ivana Franke - Ana Kadoić - Ines Krasić - Mejra Mujčić - Mirjana Vodopija, HAZU, Zagreb, 2004.