Zlatko Kopljar
K9 Compassion
(K9 suosjećanje)
2003.-2004.
crno-bijeli video, bez zvuka, petlja
00:10:00
digitalna fotografija, digitalni ispis, UV curable tinta
1800 x 2160 mm
dimenzije postava promjenjive
MMSU-2486 (1-7)

Produkcija: Franklin Furnace, Trust for Mutual Understanding, New York
Video: Lila Place
Fotografija: Christian Nguyen
Računalna aplikacija: Robert Preskar
Premda se zagrebačkoj publici predstavio već početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, Zlatko Kopljar (Zenica, 1962.) nakon povratka 1994. s Akademije u Veneciji, gdje je završio studij slikarstva u klasi Carmela Zottija, započinje uspješnu međunarodnu karijeru. Na svojoj prvoj značajnoj izložbi Žrtvovanje (1992.) predstavlja rad kojim nas uvodi u područje obrednih rituala (žrtvovanje, pranje, pročišćenje) koristeći se biblijskim materijalima različitih interpretativnih mogućnosti. Posredstvom raznovrsnih umjetničkih formi, na izložbama Opasni prostori (1993.) i Vinculum (1995.) problematizira komunikacijske odnose i propituje posredovana iskustva u želji za ostvarenjem duhovnog jedinstva. Na Internacionalnom tjednu performansa Javno tijelo u Zagrebu 1996. predstavlja svoj koncept konstrukcije u kojem polazi od strategije performansa, dok mu fotografski ili videozapis služioristi za daljnje prezentiranje. Konstrukcije obilježava akronimom K i rednim brojem te je do danas nastalo 17 detaljno razrađenih izvedbi u kojima su korišteni brojni artefakti, a na realizaciji su radili i profesionalni suradnici. Naziv konstrukcija izabrao sam budući da su glavni razlozi moga rada uvijek bili gradbene prirode, pri čemu mislim na građenje odnosa unutar samoga rada i, što je bitnije, odnosa rada i promatrača. Zamisao je da se interakcijom rada i promatrača stvori novi konstruktivni prostor u kojem se traže odgovori na postavljena pitanja ili se markira problematski prostor.*
U konstrukcijama Zlatko Kopljar provokativnim iskazom problematizira egzistencijalni položaj čovjeka (i umjetnika) u odnosu na sveprisutne dualitete – ja-mi, aktivno-pasivno, agresivno-meditativno, lokalno-globalno, materijalno-duhovno, privatno-javno, život-smrt – i tranzicijski položaj u kojem se nalazila Hrvatska sredinom 90-ih godina prošlog stoljeća te globalizacijske trendove. Svojim retoričkim ili eksplicitnim ponašanjem, pozom, figurom tijela instinktivno intervenira u aktualna stanja kulture i društva preuzimanjem različitih uloga i ritualnih obrazaca djelovanja. Zlatko Kopljar uništava prostor galerije u K2 (1997.), prima i zadaje udarce štapom u K3 (1997.), podnosi zvučnu iritaciju u K5 (1999.), prisvaja javni prostor u K6 (2000.), ispušta krv u K8 (2002.), moli u K9 (2003.) te se ubija u K12 (2007.).

Muzej moderne i suvremene umjetnosti u Zbirci fotografije ima konstrukciju K9 Compassion iz 2003.–2004. koju je autor darovao Muzeju, organizatoru, nakon izlaganja njegova rada na 26. bijenalu u São Paulo u Brazilu 2004., a u Zbirci medijske umjetnosti, filma i videa konstrukciju K12 iz 2007. godine.

Nadahnut pozivom za sudjelovanje u dvomjesečnom rezidencijalnom programu Franklin Furnace u New Yorku 2003., Zlatko Kopljar osmislio je K9 u formi videoprojekcije kao prvu verziju rada prvi put predstavljenog u newyorškome multimedijalnom centru The Kitchen. Videosnimka izvedbe klečanja umjetnika na odabranim lokacijama New Yorka kodirana je unosom digitalizirane Kopljarove DNK formule iz uzorka njegove krvi, a prikazana je kao statička smetnja elektronske slike. Projekciju je pratio monolog Erlanda Josephsona na talijanskom jeziku, preuzet iz filma Nostalgija (Andrej Tarkovski, 1983.). S obzirom na ekstremnu hermetičnost i nerazumljivost sadržaja konstrukcije koja je osmišljena kao kontrapunkt civilizaciji spektakla, K9 je uobličen u novu verziju – K9 Compassion – uvođenjem fotografija i poboljšanjem verzije scramble aplikacije kojom se kodira videozapis, a izostavljen je i monolog. Na fotografijama Zlatko Kopljar, odjeven u svoju uobičajenu ritualnu odjeću – crno odijelo i bijelu košulju, pognute glave i ruku opuštenih uz tijelo, u stavu skrušena hodočasničkog obožavanja, kleči na bijelom rupčiću usred gradskih prostora označenih simbolima društvene moći: Wall Street, muzej Guggenheim, zgrada Ujedinjenih naroda, trg Times Square, Kineska četvrt i Osma avenija.
U oba slučaja deveta se konstrukcija razvija oko umjetnikova suočavanja s New Yorkom, gradom gradova koji, prema javnome mišljenju, funkcionira kao globalno razumljiva metafora kulturno-financijske superiornosti i dominacije. S jedne strane ushićenost ostvarenjem životnoga sna o stvaranju i izlaganju u New Yorku, a s druge kritika hegemonije i globalne kulturne proizvodnje u emotivno-mentalnom sklopu umjetnika stvaraju složeni odnos kroz pasivno-agresivno ponašanje. Premda predodžbu o moći i kulturi svjetskog centra Kopljar razara svojom krvlju i pokornost završava u destrukciji, svojim sugestivnim nazivom kojim nas navodi na suosjećanje, otvara nadu i vjeru da je moguća komunikacija i razmjena s periferijom u vladajućoj jednosmjernoj distribuciji i produkciji kulture centra. Stoga se kodirana snimka njegovag performansa može dekodirati i ponovno postati čitljiva, kao što se njegov osobni stav ispunjen gnjevom može potisnuti osjećajem za temeljna etička načela. Reverzibilnost je neizbježna, ali barem nije ekskluzivna, što je velik doprinos pozitivnoj evoluciji društvene stvarnosti i bitno određuje svrhovitost Kopljarova kodiranoga tjelesnog rituala te konceptualni i metodološki pristup.

Zlatko Kopljar se u seriji K9 nije zadržao na propitivanju kulturne, političke i financijske hegemonije na primjeru Sjedinjenih Američkih Država kao paradigmi dominantne državne administracije. Pored kultnih toponima New Yorka, serijal je nastavio 2004. tijekom boravka u Brazilu s K9 Compassion São Paolo (K9 suosjećanje São Paolo) u kojoj je hodočastio u značajna mjesta koja simboliziraju južnoameričku socijalnu i kulturnu prepoznatljivost. Tijekom 2005. s K9 Compassion + (K9 suosjećanje +) kleči ispred parlamenata u centrima svjetske političke moći: Washingtonu, Londonu, Bruxellesu, Moskvi i Pekingu. Za vrijeme boravka u Washingtonu, dok je predsjednik bio Georg H. W. Bush, napravio je i seriju K9 Compassion White House (K9 suosjećanje Bijela kuća), a 2010. izveo K9 Compassion at Home (K9 suosjećanje kod kuće) klečeći ispred groba nekadašnjega hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana na Mirogoju u Zagrebu.

*Zlatko Kopljar, iz kataloga Zlatko Kopljar K9 Compassion, Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Rijeka, 2004.

(D. Z.)