Branko Ružić
Autoportret
1989.
papier mache, novinski papir, bojano
1200 x 730 x 420 mm
MMSU-1868
Branko Ružić (Slavonski Brod, 1919. – Zagreb, 1997.) diplomirao je kiparstvo i slikarstvo sredinom četrdesetih godina u Zagrebu, a međunarodno priznanje stječe 1964. na 32. bijenalu u Veneciji, nagradom za skulpturu David Bright Fondation. U svom se dugome umjetničkom djelovanju, nakon 1989. okreće skulpturama od kaširanog papira. Zbog teške prometne nesreće koja mu je limitirala fizičku snagu i okretnost te onemogućila rad u omiljenom kiparskome materijalu, drvu, Ružić počinje istraživati podatnost papira. Umjetnikovo zanimanje za ekspresiju emocija, i to tamnog spektra – osamljenosti, odbačenosti, tuge, u novom materijalu pronalazi specifičnu snagu, dobrim dijelom zbog karakteristika samog papira, njegove krhkosti i simboliziranja prolaznosti i gubitka.

Skulptura Autoportert jednostavna je i neposredna, u kućnom formatu odolijeva monumentalnim dimenzijama. Plastički sažeta forma u dosluhu je s pretežno akromatskim odnosima novinskog papira. Umjetnik prikazuje samoga sebe bez idealizacije i poljepšavanja, gotovo brutalnom iskrenošću o vlastitu liku izaziva povjerenje i empatičnost. U figuri nema traga stereotipima macho-umjetnika ili herojske geste. Ružić se portretira u starijem dobu, pri tom si bez sustezanja pružajući ogledalo. Dočekuje nas mali, smrtan čovjek, zgrbljen i nezgrapan, ali egzistencijalno i ljudski dirljiv.

(K.O.)