Marcus DoyleHarbour 02(Luka 03)analogna fotografija, 2010.digitalni C-type ispis, fotografski papir, 2011.187 x 255 mmMMSU-6347
Marcus Doyle (Carlysle/Cumbria, 1972.) fotografijom se počeo baviti nakon završetka umjetničke škole Blackpool & Flyde Sveučilišta u Lancasteru. Pripada britanskim fotografima mlađe generacije te je prepoznat kao predstavnik (urbanih) krajolika i noćne fotografije. Njegove fotografije bave se okolinom koju čovjek mijenja i eksploatira, krajolicima i predjelima koji pokazuju ožiljke ljudskog djelovanja koja su često zanemarena i zaboravljana. Za njih je karakteristična , bez iznimke, i potpuna odsutnost ljudi, premda njihovu prisutnost slutimo u svakom detalju. Noćna fotografija otkriva svijet posebnog ozračja u kojem se obično pretvara u neobično i nestvarno. To postiže analognom kamerom velikog formata (Wista) i dugotrajnim i strpljivim čekanjem (katkad satima i danima) na onaj pravi trenutak, pravo svjetlo jutarnje zore ili sutona. Posebna upotreba boja i izvježbano oko za detalje daju Doylovim slikama bezvremensku kvalitetu. Zbog toga njegovi radovi izgledaju nestvarno, katkad i poput retuširanih fotografija. U posljednjih je deset godina snimio mnoštvo krajolika – od arktičkoga polarnog kruga, Europe i Amerike do pustinja Afrike. Često su njegova putovanja bila vezana za odavanje umjetničke počasti njegovim uzorima kao što je bilo putovanje po američkim državama u kojima je slijedio i interpretirao motive fotografa Stephena Shora, Joela Meyerowitza i Richarda Misracha.
Prigodom prvog boravka u Rijeci u povodu samostalne izložbe Noćna fotografija u Malom salonu 2010., u sklopu Rijeka fotofestivala koji je organizirao Muzej moderne i suvremene umjetnosti, Marcus Doyle otkrio je svijet zabačenih prostora unutar nekadašnjih riječkih industrijskih postrojenja i arhitekture te prekrasne vizure mora i gradskih, priobalnih predjela. Tada je nastala serija od 35 fotografija najupečatljivijih dojmova Rijeke: bivše žile kucavice razvoja grada, sada poslastice za ljubitelja zapuštenih mjesta, zabilježio je kamerom u trenutku najboljega prirodnog svijetla. Razvijene u male formate (280 x 350 mm), prikazuju široke, gotovo panoramske kadrove propale Tvornice torpeda i Tvornice papira Rijeka (tzv. Hartera) pa riječke luke, Rafinerije nafte Rijeka na Mlaki i noćnih vizura uhvaćenih s Trsatske gradine. Doyle je darovao fotografije Muzeju moderne i suvremene umjetnosti nakon izlaganja na drugoj samostalnoj izložbi u Rijeci 2011. u Malom salonu pod nazivom Riječki suveniri, fotografije iz industrijske povijesti Rijeke.
Fotografija lučke opreme i objekata te lukobrana jedna je od tri fotografije na temu riječke luke, jedne od žila kucavica riječke industrije i bogate lučke povijesti. Prvotna riječka luka nalazila se na samom ušću Rječine koje je sredinom 19. stoljeća preusmjereno zbog poplava i pretvoreno u Mrtvi kanal. Nakon što je 1868. Rijeka potpala pod izravnu ugarsku upravu, počinje nagli razvoj njezina novog i umjetno stvorenoga lučkog bazena pred središtem grada. Neposredno prije Drugoga svjetskog rata područje je imalo četrdesetak lučkih skladišta, a po prometu Rijeka je bila među vodećim europskim lukama. Nakon Prvoga svjetskog rata luka se dijeli između Kraljevine Italije i Kraljevine SHS, a riječna granica međusobno je odvojila njezina dva lučka bazena: luku Baroš na Sušaku i glavni lučki bazen u Rijeci. Najveća je šteta učinjena u sustavnome bombardiranju Nijemaca od sredine travnja do oslobođenja grada 3. svibnja 1945. godine. Nakon 1947. obje su luke ponovno ujedinjene u jedan grad – Rijeku unutar Jugoslavije. Uslijedila je obnova i modernizacija, a s osamostaljenjem Hrvatske Rijeka postaje glavna nacionalna luka.
(D.Z.)