Tema Sanvincentijeve instalacije sugerirana je naslovom Udaljena intimnost. Bavi se srodnim situacijama razgovora sa samim sobom, introspekcije, osluškivanja unutarnjeg glasa, mrmorenja tjelesnih frekvencija, pokušajima meditiranja i unutarnjeg sabiranja. Pritom je ukinuto vrijeme kronometarske progresije koje hrli prema naprijed, a sugeriran je intiman vremenski doživljaj koji naglašava protežnost aktualnog trenutka. Umjesto pokretljivosti i dinamike, tipične za hiperubrzanu sadašnjost, dočekuje nas suspenzija akcije, polaganost i utišanost. Intima nam se pritom čini bliskom i distanciranom, našom i dohvatljivom, a opet u potpunosti nedokučivom. Tako u kutu sobe nailazimo na projekciju tijela čije sjenke lagano titraju po stjenkama zidova kao tananim granicama između unutarnjeg i vanjskog prostora. Tijelo je pritom prikazano sklupčano, prekriženih nogu i blago pognute glave, zaokupljeno sobom. Na to upućuje i prateća audio pozadina s niskim frekvencijama, preuzetim mahom iz zvukova unutarnjeg tijela, koja titravu vizualnu siluetu prevodi u trzavu zvučnu sliku. Vodeći se fenomenima na rubu jezika i dosizanja čujnosti, Udaljena intimnost predočuje stanja koja teško iskazujemo drugima, prvenstveno naglašavajući krhkost intimnog prostora.

(K. O.)