Ivan Kožarić
Optimistička okomica
šesti list iz grafičke mape Optimistička okomica
2010.
sitotisak u boji, papir, XVI / XX
703 x 500 mm
MMSU-6051-6

Izdavač: Galerija Mazuth, Zagreb
Urednica: Martina Marčinković
Oblikovanje mape: Vladimir Orešić
Tisak: Signum grafika, Zagreb
Uvodni tekst: Ivica Župan
Tvrdo ukoričena grafička mapa Optimistična okomica sadrži šest listova numreriranih, potpisanih i datiranih olovkom ispod otiska te jedan list s uvodnim tekstom na hrvatskom.
Tiskano je 30 mapa obilježenih arapskim brojevima (1-30) i 20 mapa obilježenih rimskim brojevima (I-XX).

Za ovu grafičku mapu akademik Ivan Kožarić predložio je crteže na papiru vrlo delikatne i profinjene manualnosti, koji su rezultat pribrana i senzibilna rada rukom. Na crtežima je jednostavan motiv – „univerzum u malom“ – koji omota u plašt poetičkog minimalizma. To je uspravljena vertikala – jednostavna okomita crta – čiju spiritualnost i čistoću Kožarić očito dobiva spontano, energično, jednopotezno, s minimumom intervencije, neopterećeno, bez pretenzija i, u hipu.
Kompetentan i siguran, Kožarić voli izravnost i spontanost, ne računa na mogućnosti korekcije ni uljepšavanja. S uistinu minimalnim sredstvima, duboko i autentično zaokupljen svojim idejama, precizno i jasno i sigurno – sa samo jednim odlučnim potezom - ostvaruje maksimalnu vizualnu i uopće umjetničku poruku, bogatu asocijacijama i metaforama, raskošnu u značenju. Isposnički redukcionizam na jednoj i maksimalnost umjetničke poruke na drugoj strani konstanta je u svekolikom Kožarićevu umjetničkom djelovanju koja datira od prvih njegovih uradaka. Skromnost materijala, suzdržana gesta i jednostavnost oblika obrnuto je proporcionalna poetskoj i metaforičkoj sugestivnosti koja iz njegovih crteža zrači. U naizgled nereferencijalnim apstraktnim i apstrahirajućim oblicima skriva se cijelo bogatstvo asocijacija i simbolike, a nerijetko i složenih narativnih evokacija. To je jednostavno važan dio njegove svekolike umjetničke vokacije, koji će braniti i pred najvećim iskušenjima.
U dugom umjetničkom radu razvio je posebnu sposobnost brze reakcije, svježe improvizacije, zgusnute koncentracije pa je velik broj ostvarenja izradio u tehnici crteža, akvarela i gvaša. Kožarićev crtež oduvijek je bio neovisan o ostalim medijima u kojima se izražavao; naravno oni potječu iz istog kožarićevskog svijeta, ali stroga i izravna veza među njima ne postoji. Crtež također nikad nije zamišljen ni ostvaren kao izraz pripremnog nacrta ili stadij zabilješke, nego je obilježje specifična umjetničkog htijenja – pojava forme na crtežu istodobno je i njegov rezultat.
Analiza ikonografskih elemenata na ovim listovima očituje da je uspravna crta primjer maksimalne koncentracije, zenovske sažetosti, vitalnosti, aktivnosti, nepresušne stvaralačke energije, ali eksplozivna dinamizma, pokrenutosti, vitalnosti samog života, pokreta, fizičke akcije, vlastite sabijene energije. Simbol je i realizacija kožarićevskog potencijala, potpuno oslobođena kreativnog zamaha komprimirana u jednostavnom potezu, individualne simbolike i asocijativnosti, bitnih odrednica njegova svekolika umjetničkog poslanja, u kojemu je uvijek imanentna doza meditativnosti, metafizičnosti i profinjene poetičnosti, utišane čulnosti, nikada tu nema mentalne zabrtvljenosti. Zbog tih kvaliteta ovaj sjajni autor lako uspostavlja prisan odnos s motriteljem.
Okomice i ono što Kožarić prede oko njih ljubomorno čuvaju osobine subjektivna senzibiliteta kao posljednjeg i najdragocjenijeg uporišta umjetnika u kriznim i oskudnim prilikama poput današnjih. U ovim isposničkim potezima naglašena je komponenta bestežinskog, lepršanja, odljepljivanja od tla i težine sile teže koja je želi prizemljiti. Nastavši u delikatnosti i krajnjoj ležernosti manualnog izvođenja, crta se – u svojoj aristokratskoj vitkosti, eteričnosti i beztežinskoj eleganciji – motritelju nudi za slojevita iščitavanja i razotkriva unutarnje prostore umjetnikove ličnosti. U Kožarićevoj simboličko-filozofskoj projekciji okomica ima esecijalno značenje aktivizma postojanja, energije, tijeka, vitalnog bila, životnog poriva, metafora je za pobjedu, vitalnost, pokretljivost, stremljenje prema vrhu ma što vrh značio, neprekinuti ulaz, uzgon i radost, mobilnost moderna čovjeka i dinamičan tijek suvremena života, genezu, rađanje, trajno širenje, napredak, bujanje, usložavanje, povezivanje, prohod, relaciju, komunikaciju..., ali i incident, ekces, izgred....
Vertikalna os simbolizira snagu muške plodnosti, ona je uzgon čovjekove kralježnice i kanal kojim protječe kozmička, životna i duhovna energija, ona je snaga kuće, veza između neba i zemlje, oslonac života i društva, u osnovi čega se mogu prepoznati i jasne erotske konotacije.
Poslije umjetnik oko okomice gdjekad razvija - redovito u okruglim formama – rascvjetan ili na drugi način životan i bujan motiv, nerijetko razlistano stablo ili bor, nešto životodajno, dugovječno, čiji klorofil nikada ne zgusne. I okrugle forme krošnje koje Kožarić plete oko okomica u našem opažanju izražavaju ideju plodnosti – po vulgarnim psihologističkim tumačenjima zemlja, ženske dojke i većina plodova okrugli su.
U Kožarićevoj individualnoj mitologiji okomica ima važno mjesto – čest je ikonografski motiv crteža kojemu se desetljećima sporadično vraća – i njezinom aluzivnom oblikovnom tvarnosti autor morfološki razgovijetno govori mnogo toga važnoga o sebi, amblem je to u kojemu su sublimirana određena autorova subjektivna psihička stanja. Dok se u mladosti, ali i poslije u srednjim godinama – kao autentičan umjetnik – borio s pesimističkim stanjima duha, zacijelo vezanim za osjećaj krhkosti egzistencije, zapravo s osjećajem tragičnosti života koji je izrastao iz duboke čežnje za srećom, dok je osjećao egzistencijalnu zebnju, vrlo intenzivno introverzno i tjeskobno čuvstvo, nemir, tjeskobe i frustracije, nezadovoljstvo zloćudnim svijetom i vremenom u kojem živi, izvješćujući o vlastitoj napetosti egzistencije, o sebi kao nezadovoljnoj jedinki, pa i bez potvrde iz okoline o tome koliko vrijedi ono što stvara – na Kožarićevim crtežima linija se sumorno spuštala/obrušavala iz gornjega lijevog prema donjem desnom uglu slikanog polja. Poslije se linija optimistički i odlučno uzdizala obrnutim pravcem – iz donjeg desnog ugla do lijevog gornjeg ugla. Stoga i odlučnu lapidarnu crtu – koja sada vehementno polazi iz sredine slikarskog polja i odlučno ga, pod pravim kutom, siječe i kreće prema vrhu plohe – iščitavamo kao očitovanje kožarićevskog temperamenta i osobnosti, njegove vitalnosti i životnosti, kao suprotnost svemu skučenome, osjećaj mira i spokoja, riječju kao i iskaz autorova iskrena zadovoljstva životom.
Danas je za takav osjećaj, čini nam se, presudno to što i u 89. godini – čio i kreativan – svakodnevno odlazi u atelijer. Taj osjećaj osnažuju velika priznanja – nastupi na Biennalu u Veneciji i Sao Paolu i kasselskoj Documenti 11, Muzeju moderne umjetnosti grada Pariza, Muzeju moderne umjetnosti Teherana i Atene... Grad Zagreb je za potrebe zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, u kojemu je danas stalno otvoren Atelijer Kožarić, i to u posebnom, istaknutom prostoru, kupio njegov gotovo cijeli opus.
U Kožarićevim očitovanjima, dakle sve je manje mjesta za sumorne vizije i tjeskobna raspoloženja. Međutim, pretpostavljamo da je glavni razlog optimističnom raspoloženju činjenica da je i u 89. godini naš vitalni veteran i klasik još u snazi, da posjeduje zavidan zamah radne i kreativne energije i da redovito odlazi u atelje te da je - mentalno, intelektualno, misaono, meditativno i afektivno – u dobroj kondiciji, da ustrajno stvara, da ima „robe“, kako kaže, i želi je pokazati i njome publici dokumentirati trenutačne preokupacije i zavidnu ljudsku i artističku kondiciju.
*

*Ivica Župan, uvodni tekst grafičke mape Optimistička okomica, Galerija Mazut, Zagreb, 2010.